Adel Pleh

Smiren roditelj, SRETNO DIJETE Kako spriječiti dreku i zasnovati pravi odnos. DR. LAURA MARKHAM A Perigee Knjiga A PERIGEE KNJIGA Izdavač Penguin Group Penguin Group (SAD) Inc. 375 Hudson Street, Njujork, Njujork 10014, Sjedinjene Američke države Penguin Group (Kanada), 90 Eglinton Avenue East, Suite 700, Toronto, Ontario M4P 2Y3, Kanada (odjel Pearson Penguin Canada Inc.) • Penguin Books Ltd., 80 Strand, London WC2R 0RL, Engleska • Penguin Ireland, 25 St. Stephen's Green, Dublin 2, Irska (odjel Penguin Books Ltd.) • Penguin Group (Australija), 707 Collins Street, Melbourne, Victoria 3008, Australija (odjel Pearson Australia Group Pty Ltd.) • Penguin Books India Pvt. Ltd., 11 Community Centre, Panchsheel Park, New Delhi— 110 017, Indija • Penguin Group (NZ), 67 Apollo Drive, Rosedale, Auckland 0632, Novi Zeland (odjel Pearson New Zealand Ltd.) • Penguin Books, Rosebank Office Park, 181 Jan Smuts Avenue, Parktown North 2193, Južna Afrika • Penguin China, B7 Jaiming Center, 27 East Third Ring Road North, Chaoyang District, Peking 100020, China Penguin Books Ltd., Registrirani uredi: 80 Strand, London WC2R 0RL, Engleska Iako je autor uložio sve napore da pruži tačne telefonske brojeve, Internet adrese i druge kontakt informacije u trenutku objavljivanja, ni izdavač ni autor ne preuzimaju nikakvu odgovornost za greške ili za promjene do kojih dođe nakon objavljivanja. Nadalje, izdavač nema nikakvu kontrolu i ne preuzima nikakvu odgovornost za web stranice autora ili trećih strana ili njihov sadržaj. Copyright © 2012 Laura Markham, PhD Dizajn teksta Laura K. Corless Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, skenirati ili distribuirati u bilo kom štampanom ili elektronskom obliku bez dozvole. Molimo vas da ne učestvujete i ne podstičete pirateriju materijala zaštićenog autorskim pravima kršeći autorska prava. Kupujte samo autorizovana izdanja. PERIGEE je registrovani zaštitni znak Penguin Group (USA) Inc. Dizajn „P“ je zaštitni znak koji pripada Penguin Group (SAD) Inc. Prvo izdanje: decembar 2012 Katalogizacija podataka u publikaciji Kongresne biblioteke Markham, Laura. Miran roditelj, sretna djeca: kako prestati vikati i početi se povezivati / Laura Markham. str. cm. Uključuje bibliografske reference i indeks. ISBN-. Odgajanje djece. 2. Roditelj i dijete. I. Naslov. HQ769.M-'.1—dc- Većina Perigee knjiga dostupna je uz posebne količinske popuste za masovnu kupovinu za promocije prodaje, premije, prikupljanje sredstava ili obrazovnu upotrebu. Posebne knjige, ili odlomci iz knjiga, takođe se mogu kreirati da odgovaraju specifičnim potrebama. Za detalje, pišite: Special Markets, Penguin Group (USA) Inc., 375 Hudson Street, New York, New York 10014. Za Danijela, Eli, Alis. Koji su me naučili šta znači voljeti. I za sve ostale roditelje širom svijeta, Čija ljubav kroji buduće generacije, I mijenja humanist kakvu poznajemo; Naša budućnost je u njihovim rukama. UVOD Tajna Mirnih Roditelja Stara izreka kaže: Biti roditelj samo po sebi je najteža stvar koja vas može zadesiti. Izloženi svakodnevnim obavezama i samom pritisku javnosti, većina roditelja zapada u grižnju savjesti koja je opet izazvana obmanom da smo mogli to bolje izvesti. Da je bilo više vremena. Da smo bili malo manje umorni. Ili da smo uopšte znali odakle da počnemo. Generalno ljudska rasa nije sposobna podnijeti toliki vid stresa koji moderan način života zapravo iziskuje. Što još dodatno utiče na naše urođene sposobnosti iliti dodatno remeti naš iskonski roditeljski instinkt. Ispada kao da smo pod moralnom i materijalnom obavezom da te roditeljske dužnosti ispunjavamo tek nakon ispunjenja svih ostalih obaveza. Radnom, paradnom i velikom većinom ostalih kućnih poslova. Da stvari budu gore, naše društvo toliko erodira te udaljava našu djecu od nas i to daleko prije nego što bi trebao to biti slučaj. Opet sa druge strane, tu su i roditelji koji naprave kvalitetan odgoj bez drame. Takvi se najprije pomire sa činjenicom da su sada roditelji ili se barem tako čini. Njihova djeca napreduju na svakom polju, ali kako? Koje su njihove tajne? Šta je to što zapravo čini razliku i uspješno prođu i tinejdžerski period pa sve do punoljetstva? ŠtaVas to sprječava da saznate čitav proces te ga primjenite već danas na odgoju vlastite djece? Jednom rječju, ništa. Jer zaista ovi roditelji imaju specifičan sistem, na granici drugačijeg života, barem u njihovim glavama. Komuniciraju sa djecom na nekom drugom nivou, pričaju i sami sa sobom na posve drugačiji način. Polaze kroz samo roditeljstvo iz neke sasvim druge perspektive. Može se slobodno reći da su imali neke EUREKA momente koju su prevagnuli u njihovu korist i viziju roditeljstva. Inače i sami znate da su upravo te promjene one koje diktiraju daljnju percepciju našeg djeteta ali ih možemo svrstati pod tri Velike ideje. Ali opet dovoljno male da svi mogu da razumiju – korak po korak. Za svakog roditelja. PRVI DIO REGULISATI SEBE Većina nas izostavi jako bitan detalj, a to je da prije svega moramo biti u stanju sami sebi pomoći kao i oprostiti. Naučiti strpljenju i sebe i svoju djecu. U mom slučaju kćerkicu. Morala sam naučiti, podrobno, da njene reakcije nisu uvijek ogledalo mene ili mog načina odgoja (barem u velikoj većini slučajeva) ali su definitivno bile projekcija njenih osječaja i potreba u datom momentu. --Alena, majka dvoje djece mlađe od 4 godine 1. Smireni Roditelji Odgajaju Sretnu Djecu Postoji jedna stara izreka koja kaže: Odgajanje djece je najzahtjevniji posao na svijetu. Ali zašto je najteži? Kada pitam svoju publiku, obično uslijede jedan od dva odgovora. Prvi, jer su ulozi visoki, a pod dva jer ne postoji jasni pokazatelji kako ustvari odgajati djecu pravilno. Jedan odgovor je tačan, drugi polovično. Ulozi zasta jesu visoki međutim na raspolaganju imamo pregršt informacija o tome kako odgojiti sretnu djecu, odgovornu I uviđajnu, emocionalno pravu I samodisciplinovanu. Postoji mnogo naučnih istraživanja koja pokazuju upravo to a roditeljima će biti drago kada otkriju koliko zapravo sve ima smisla. Istraživanja ukazuju I da roditelji koji imaju blaži pristup, teže harmoniji I generalno su više obazrivi te reaguju na potrebe svog djeteta individualno, daleko uspješniji u postavljanju ciljeva kao I pozitivnom vidu učenja svoje djece. Smisao je dakle tu ali nije jednostavno. Jer većina roditelja shvata da veliki problem pretstavlja kontrola vlastitih emocija kako bi gore navedena tvrdnja bila stvarnost u većini slučajeva. Bez obzira na unikatnost potreba vačeg djeteta, ukoliko želite biti pravi roditelj, morate poraditi I na sebi. Djeca nikako ne smiju biti razlog vašoj ljutnji ili nervozi ali nas opet baca u nedoumicu koja proizilazi iz vlastitih strahova I sumnji. Lično naših iskustava iz djetinjstva, vlastitih trauma – velikih ili malih sve je to ono što nas zapravo čini ljudskom jedinkom. Štoviše, sva ta iskustva zapravo iziskuju neki vid reakcije pogotovo kada smo uzrujani. Po tom automatizmu znamo da skoro nikada nije dobra ideja upravljati našim emociijama na taj način. Inače djeca imaju način kako da nas dovedu do tog stanja koje će nagnati sva negativna sjećanja iz djetinjstva te nam jedino preostaje da spriječimo da stare navike pretstavlje neki novi problem.apravo velika većina naših želja i ono što bi željeli nađa djeca da postanu proizilazi samo radom. Na sebi ponajviše. Svi mi imamo istu želju, da djeca odrastu zdravo i sretno kao i da vole i budu voljena. Ukoliko se prisjetimo svog djetinjstva i praktično primjenimo isto na djecu, u biti vi SVOME djetetu dajete potporu i gradite odnos sa njima koji će direktno uticati na odnose te iste djece sa ostalima, pa čak i u ljubavi. Za sva vremena. Na žalost ne možemo direktno uticati na ishod ili ono što našem djetetu tek predstoji u životu ali zato možemo pokazati kako se okružiti kvalitetnim ljudima koji će im dalje pružati podršku u ostvarenju viših ciljeva u životu. Također želimo da naša djeca odrastu i nauče kako da vladaju vlastitim emocijama, jer će im prije svega tako biti lakše živjeti i zato što je to generalno naša uloga. Mi najbolje znamo kako odgojiti vlastitu djecu. Dakle kada izađemo na kraj sa svojim emocijama primejrom pokazujemo djeci kako da to oni izvedu kada se ukase prilika za iste. Pod pretpostavkom da ste već izgradili uzajamni odnos. Na poslijetku, mi želimo da su naša djeca uspješna. Ne u vidu nagrada koje nam današnje društvo pretstavlja već sam čin otkrivanja, uzgajanja i dijeljenja vlastitih vještina kroz život sebe i drugih. Znamo i kako pomoći toj istoj djeci u datom trenutku. Mada velika većina toga zavisi od naše sposopbnosti da sa vlastitim strahovima i nervozama izađemo na kraj pri tome dajući dovoljno prostora da djeca izgrade svoje ja, samopouzdanje i otpornost na iste. Neka djeca su opet izložena težem obliku temperamenta, što u biti ovaj korak čini još bitnijim. Bez obzira na to šta vaše dijete nosi sa sobom, moramo shvatiti da je naša reakcija zapravo pravi pokazatelj da li će vase dijete uspješno se izborti sa svime što život donosi sa sobom. Djeca će vas također dovesti i do mnogih stanja, nenamjerno. Bilo da je to sreća ili prezir, oduševljenje ili razočarenje. Sasvim slučajno će vas to ponašanje natjerati da prepoznate kada i kako reagovati na te stvari. Kao i znati vladati svojim osjećajima prije nego što reagujete na iste. Ukoliko zdravo i trezveno razmišljate i u stanju ste kontrolisati svoje nervoze i strahove, ne biste trebali imati nikakvih poteškoća sa odgojem djeteta u jednu zdravu i sretnu jedinku. Vaša Primarna Odgovornost Kao Roditelj Trezvenost – Dozvoliti da emocije budu uzburkane i svejedno ne reagovati na iste. -Benedikt Keri1 Trezvenost: Biti u stanju da neko ne dobije po ustima. – Jedanaestogodišnjakinja, citirala Šaron Salzberg2 Svako dijete neminovno će se ponašati upravo tako, kao dijete. Neko ko još uvijek uči. Ima drugačije poglede na svijet, u nemogućnosti da izađe na kraj sa emocijama, reakcijama ili prioriteteima. Neminovno njihovo ponašanje će itekako uticati na vase raspoloženje. Problem nastaje onda kada i mi podjetinjimo. Neko u tom odnosu mora da zauzme poziciju odrasle osobe ukoliko želimo da naše dijete bude u stanju naučiti isto. Ukoliko ipak odlučimo da sagledamo stvari smirenije i bez mnogo reakcije, ukazaćemo i pokazati samim tim djeci kako se to radi. Postoji razlog zašto nam sve avio kompanije trube da u slučaju nesreće prvo osiguramo svoje masku sa kisikom jer djeca nisu u stanju ni dohvatiti a kamo li koristiti maske na propisan način. Ukoliko mi nismo u funkciji, djeca ne mogu pomoći ni sebi ni nama. Sve i da se žrtvujemo zarad djece, naša je primarna obaveza da to prvo učinimo sebi a potom ostalima. Djeca također ne mogu kontrolisati vlastitu ljutnju. Nisu u stanju izboriti se sa svim zamršenim suptilnim osjećajima ljubomore koja ih tjeraju da recimo odalame mlađu sestru. Upravo trebaju nas da im ukažemo na ljubav kada ista bude poljuljanja osjećajem manje vrijednosti ili da nisu bili dovoljno dobri za istu. Svjesni su da dobar dječak ne bi udario svoju malđu sestru, ne bi pojeo dodatni slatkiš nakon što su mu rekli da je dosta ili se bjesomučno bacao po podu kada im nešto nije po volji. Oni jednostavno ne mogu sami sebi pomoći (osjećaj je sličan onome kada pojedete komad torte viška). Baš kako nalaže primjer sa kisičnom maskom od malorpije, naša je odgovornost da pokažemo djetetu kako se izbrotiti sa tim emocijama, što se u konačnici odražava i na njihovo ponašanje. Nažalost nismo u stanju izaći sa tim na kraj kada smo umorni ili previse okupirani drugim stvarima, konstruktivno niti ikako drugačije, baš kao što bi to bio slučaj da izgubite svijest u avionu od maloprije. Trezvenost je suprotan pojam od “gubljenja živaca” Zato je vaša prva odgovornost u odgoju da vodite računa o svom unutrašnjem stanju. Trezvenost je suprotna od „gubljenja“ živaca. Nemojte me pogrešno shvatiti – trezvenost ne znači da ne osjećate ljutnju. Biti pažljiv znači da obraćate pažnju na ono što osjećate, ali ne reagovati burno. Ljutnja je suštinski dio svake veze. Bezumno postupanje prema ljutnji bilo da je to riječima ili djelima je upravo ono što ugrožava naš odgoj. Emocije su korisne poput indikatorskih lampica na instrument tabli. Ako ste vidjeli trepčuće crveno svjetlo u vašem autu, ne biste ga zanemarili ili počupali žice kako bi ste riješili problem, zar ne? Slušali bi ste informacije i postupali po njima, npr. tako što ćete svoj automobil odvesti na zamjenu ulja. Izazov sa ljudskim emocijama je da smo tako često zbunjeni kada ih osjetimo. Jer smo programirani da odgovorimo na sve "negativne" emocije (one trepćuće crvene lampice u vašoj psihi koje svijetle svakog dana) na jedan od tri načina: boriti se, predati ili jednostavno zalediti. Te strategije odlično funkcionišu u većini hitnih slučajeva. Ali kod odgoja — uprkos našim strahovima—obično to nisu hitni slučajevi. Obično, u odgoju ali i u životu, najbolji odgovor na uznemirujuće emocije je promisliti, a ne reagovati. Drugim riječima, ne radite ništa dok ste uzrujani. Možete biti sigurni da ćete biti izloženi tim situacijama u kojima je pitanje da li se boriti ili pobjeći glavom bez obzira. Međutim ukoliko se istrenirate da prepoznate momenat kada padate pod dejstvo tog hormona, lako ćete naći način za vratiti se u ravnotežu. Upravo tu leži mirnoća koja prouzrokuje da sve naše reakcije budu odmjerene I s ljubavlju. Ali šta da radimo u momentu kada se već te stvari dese? Kada nas je vlastitio dijete izbilo iz cipela pa uz svu dobru volju ipak se ne uspjevamo smiriti? Zatvoriti Krug: Iscijeljenje Vlastitih Rana U odsustvu razuma, historija se ponavlja… Istraživanje jasno ukazuje da je dječija privrženostprema nama direktno recipročna našim vlastitim odrastanjem i kako smo izlazili na kraj sa istim. -Dan Siegel3 Poznati psiholog D.V. Vinikot je napravio mnogo teza na temu roditelja I djece. Moja najdraža je ta da djeca nemaju potrebu za savršenstvom svojih roditelja. Sve što je potrebno sa naše strane je da ih ne povrijedimo na ovaj ili onaj način I posvatimo im “uobičajenu posvećenost” koja se od nas kao roditelja ionako očekuje. Nažalost, to nije nimalo lako, mada tako zvuči. Kao prvo, nema ničega jednostavnoj u toj posvećenosti. Kao što velika većina roditelja zna da ista uključuje i odlazak na sprat u 2 sata ujutro čuvajući pri tome bebu koja vrišti od bolova zbog upale uha. Posvećenost je kada nakon dugog i napornog radnog dana natjerate sebe da spremite obrok za vase mališane iako bi ste radije bacilli se na kauč i odlutali u svijet snova. Posvećenost je kada prilikom dugih i hladnih noči skinete svoj kaput da ušuškate dijete na zadnjem sjedištu auta. Od kako je svijeta I vijeka, ova “uobičajena pažnja” je mnoge roditelje koštala svega I natjerala da stanu na liniju svemu što predstavlja potencijalnu prijetnju, bilo da su to djelići odlomljenog stakla ili neprijateljski vojnici. Činjenica je da smo svi ostali negdje povrijeđeni u djetinjstvu, te ako ne budemo sa time izašli na kraj, nećemo biti u stanju uputiti ni djecu u pravom smjeru. Dakle ukoliko postoji neki segment u vašem djetinjstvu koji vas je povrijedio, kojeg vi čak I kao odrasla osoba smatrate da još stoji tu negdje I niste izašli sa tim na kraj, očekujte da se to itekako odrazi na djecu. Evo I par primjera: otac koji, istina ne namjerno, ponavlja osuđujući način odgoja prema svom djetetetu. Majka koja nije u stanju postaviti jasne granice jer ne može podnijeti činjenicu da bude ljuta na svoju djecu pa samim tim odgaja egocentričnu I nervoznu jecu. Roditelji koje provode prekovremen sate na poslu zbog sumnje u svoje vlastite sposobnosti brige (iliti ljubavi) prema svojoj dojenčadi. Za sve nas postoji jasno pravilo: prepoznati I liječiti svoje rane kako ne bi iste prenijeli na buduće naraštaje. Sjajne vijesti za sve nas je da činjenica da smo roditelji daje pristup mapi naših ožiljaka te nam ujedno pruža priliku da poradimo na iscijeljenju istih. Naša djeca imaju urođenu sposobnost da nam ukažu na sve naše povrede, strahove I ljutnje. Dakle bolje nego bilo kakav Zen učitelj, djeca nam upravo ukazuju priliku za razvoj I iscjeljenje. Većina roditelja bi se slažolilo da ih je uloga roditelja promjenila na bolje: mnogi su se naučili strpljenju, saosjećanju I nesebičnosti. Skoro pa uvijek ćemo biti osjetljiviji na stvari koje su uticale na kreiranje naše psihe. Ali liječenjem tih zaostalih bolova iz prošlosti činimo da isti ne upravljaju više našim osjećajima, pa umjesto toga nam jasno ukazuju i motivišu da budemo bolji roditelji. Dakle, kako zapravo da liječimo te stare rane I postanemo najbolji mogući roditelji za svoju djecu?  Savjestan odgoj. Ukoliko obatimo pažnju, vrlo lako ćemo uočiti kada naše dijete izaziva reakciju. Naravno djeca će se uvijek ponašati upravo tako, kao djeca pa je to i primjereno uzrastu. Ali ono što smeta jednim roditeljima smeta bilo bi dočekano od drugih sa smirenim, toplim, duhovitim stavom koji pomaže djeci da zapravo žele da budu dobri u ponašanju. Kad god se „pokrenemo“, naiđemo na nešto čemu je potrebno izlječenje. Ozbiljno. Svaki put kada vaše dijete vas izazove svojim ponažanjem , ono vam ukazuje na neriješen problem iz vašeg djetinjstva.  Zaustaviti ciklus i koristiti “pauzu”. Ne morate ponavljati greške vaših roditelja. Čak I ako ste odavno zaglavili duboko u istom, jednostavno prestanite. Udahnite duboko I pritisnite “pauzu”. Sjetite se kojim putem vas ta ljutnja void ukoliko ne izaberete drugi pristup. Zatvorite svoja usta pa makar I u sred rečenice. Nemojte se osjećati posramljeno jer upravo tako dajete primjer djetetu kako se iznijeti sa svime što gnjev donosi. Ostavite sram za momente kada imate neobuzdane izlijeve bijesa.  Shvatiti funkciju emocija. Ljutnja je zapravo poruka da nešto ne štima u našem životu. Problem leži u činjenici da je to biološko stanje koje ne pomaže pri pronalasku boljih rješenja. Kada smo u zagrljaju hemijske reakcije koje nas čine "bijesnim", mi radimo i govorimo stvari koje mi inače ne bi izgovorili. Kada su vaše tijelo i emocije u režimu borbe ili bijega, vaše dijete uvijek ispada neprijatelj. Zato duboko udahnite prije nego poduzmete bilo šta po tom pitanju.  Ponovo započeti svoju “priču”. Ukoliko ste imali teško djetinjstvno, vi ne možete učiniti mnogo po tom pitanju. Ali moćete oyvući ono najbolje iz toga. Tako što ćete se podsjetiti svih neželjenih dejstava na vaše osjećaje iz tog perioda ali i sagledati stvari iz druge perspektive. Ukoliko je recimo razlog što je vaš otac napustio porodicu upravo ležao u vama kao nekome ko nije dorastao njegovim očekivanjima, krajnje je vrijeme da sada stvari sagledate iz perspective roditelja i shvatite da njegov odlazak nije imao nikakve dodirne tačke sa vama. Ukoliko vas je opet majka udarila, to nikako ne znači da ste bili nevljali pa time zaslužili šamar ili dva, već ta ista majka bi bila u stanju udariti i anđeoski odgojenu djecu iz razloga svojih spostvenih strahova i nesigurnosti. I vi ste u tom momentu bili samo nečije dijete koje je iziskivalo pažnju I ljubav na jedini mogući I vama poznati način. Jedini način da izađemo na kraj sa svime što se desilo u našem djetinjstvu može biti poprilično teško ali ujedno I oslobađajuće, znajući da jedino tako možemo svojoj djeci pružiti suptilniji odgoj od onog kroz kojeg smo mi prošli.  Osloboditi se stresa. Činjenica je da svi imamo poteškoće u odgoju ukoliko smo pod stresom. Napravite plan aktivnosti koje vas opuštaju: redovno vježbanje, joga, topla kupka ili meditacija. Mislite da nemate vremena za to? Uključite I ostatak porodice. Pustite muziku I svi plešite zajedno. Ili otiđite u šetnju, pripremite sviju za spavanje ranije sa nekom dobrom knjigom I to Petkom navečer kako bi ste imali to kasno predvečerje za sebe I eventualno nadoknadili miran san. Ukoliko postavite usporavanje kao prioritet, sami ćete iznaći vrijeme.  Potražite podršku u izlaženju na kraj sa starim boljkama. Svaki roditelj zaslužuje šansu da sa nekim porazgovara o svemu kroz šta prolazi. Ponekad možemo o tome neformalno porazgovarati sa prijateljima ili rodbinom. Ponekad formalnije „partnerstvo u slušanju“ sa drugim roditeljem, koju zagovara Pati Vipfler iz “Odgoja ruka pod ruku”, može biti pravi spas. Možda želite da budete dio grupe za podršku odgoju ili samoj zajednici. Ako se osjećate bespomoćno, pronađite savjetnika koji će vam pomoći da krenete naprijed ka svom sretnijem životu. Nije sramota tražiti pomoć; sramota bi bila odricanje od svoje roditeljske odgovornosti kojom ćete neminovno oštetiti vaše dijete fizički ili psihički. Ako mislite da vam je uistinu potrebna pomoć, jednostavno ju potražite. Nijedan roditelj nije savršen jer su ljudsk bića po dvojoj definiciji pravi primjer nesavršenstva. Bez obzira koliko se trudili poraditi na sebi, ne znači da će to uvijek naići na pozitivnu rakciju vaših mališana. Međutim, svaki put kada obratite pažnju, pritisnete “pauzu” te samim tim utičete na smanjenje stresa i mirniji život, osiguravate svojoj djeci veću šansu za uspjeh i ispunjenje sreće. Vinikot je bio u pravu, naša djeca ne iziskuju savršenstvo. Ono što im je potrebno jesu roditelji koji prihvataju rast, popravljaju se i otvaraju svoje srce kad i ono samo želi da se skameni. Kako Usmjeriti Svoju Ljutnju Ovakav pristup je moćan I promjenio mi je život u potpunosti. Najbolje od svega je to što zapravo ne morate biti savršeni. Trebate biti realni, iskreni pa čak I priznati svoju krivicu kada je to slučaj. Umjesto da kreiramo momente u kojima bijesnimo, ovdje pravimo put ka pravom pozitivnom odnosu sa djecom ispunjenim ljubavlju I razumijevanjem kao I iskrenim emocijama. Pravi momenti uče našu djecu kako da izađu na kraj sa istim. Ne do savršenstva ali svakako da budu realni. -Keri, majka dvoje djece starosti od po četiri godine Budući da smo samo ljudske jedinke, imaćemo priliku biti izloženi onom famoznom boriti se ili pobjeći modulu te ćemo tako skoro uvijek svoju djecu staviti u neprijatan položaj. Kada ste izloženi gnjevu onda ste uvijek spremni za fizički obračun. Hormoni I neurotransmiteri vas obuzimaju čineći da se vase tijelo grči sa ubrzanim pulsom I pojačanim disanjem. Nemoguće je obuzdati se u tim momentima ali svi dobro znamo da istresanjem na djecu, koliko god se to činilo olakšavajućim, zapravo I nije naš kranji cilj. Dakle trebamo se posvatiti režimu koji ne uključuje fizički obračun, psovke, nazivanje pogrdnim imenima ili prijetnjama. A deranje? Nikad ne treba biti upućeno djetetu, to je izljev bijesa. Ukoliko vam je zaista potrebno da se izderete, probajte otići do auta, podignite prozore I vrištite do mile volje. Pri tome ne koristeći nikakve riječi koje bi mogle produbiti vašu ljutnju. Djeca se srde također, tako da će im ovo dvostruko dobro doći gledajući vas kako kotrnolišete svoj bijes. Ovime ne samo da izbjegavate dodatno ih ljutiti već im služeite kao adekvatan primjer. Neminovno će vasa djeca vidjeti vas u momentu srdžbe ali način na koji to kanališete će ih uveliko naučiti nekim stvarima. Do vas je da li ćete ih učiti da je srdnja uredu ili da roditelji imaj izlijeve bijesa kao I svi ostali? Ili pak da je ljutnja neminovan dio svakog čovjeka te da je kanalisanje istog ključan u odrastanju svake individue? A evo I kako:  Dajte sebi odmora. Morate shvatiti da ljutnja I nije najbolje mjesto sa kojega možete intervenisati, barem ne u svakom slučaju. Umjesto toga, zatraćite tajm aut I vratite se situaciji kada su uspijete smiriti. Ukoliko je dijete dovoljno zrelo da bude ostavljeno samo na par minuta, otiđite do WCa, umijte se I udahnite par puta duboko pri tom izgovarajući sljedeće “Previše sam ljut trenutno da bih pričao o tome. Potrna mi je pauza da se smirim”. Napuštanje samog razgovora ne čini vase dijete pobjednikom. U konačnici, ono će više poslužiti kao primjer kako odrćati samo kontrolu, ma koliko situacija bila ozbiljna. Ukoliko je opet dijete premaleno te moguće se osjeti napušteno kada izađete iz postorije, otiđite do sudopera I ponovite isto. Potom sjedite na kauč, barem na kratko. Bez obzira da li ste u neposrednoj blizii djeteta ili se nalazite iza zatvorenih vrata, iskoristite ovu priliku da se smirite a ne da ulazite u dublju analizu toga ko je u pravu. Dišite duboko I tiho ponavljajuči riječi koje vama najviše odgovaraju da se smirite. Vaše dijete će sve to budno posmatrati. I ne zamarajte se činjenicom da trebate djetetu ukazati na to kada je u krivu jer će vase dijete iz ovog primjera naučiti najbolje kako se nositi sa srdnjom te kako da ispravno postupa sa svojim emocijama.  Pomozite svome tijelu da se riješi ljutnje. Kada se osjećate srdito, nađite način kako da se smirite. Zaustavite se, dišite, podsjedite se da je u pitanju hitan slučaj. Riješite se tenzija u rukama, udahnite I izdahnite barem desetak puta. Ukoliko imate potrebu za zvukom, mumljajte. Pokušajte naći nešto što vas zasmijava, tako ćete se najlakše riješiti tenzije. Pa čak ako se primorate nasmiješiti daće jasan znak vašem nervnom sistemu da nije u pitanju nikakav hitan slučaj te će vas do neminovno dovesti do smirenja. Probajte sa akupunkturom odnosno pritisnite vanjski dio ruke od malog prsta prema zapešću (kao da cjepate drva rukama) dok duboko dišete I jasno naglasite da sve što želite u ovom trenutku je smiriti se. Ukoliko opet imate potrebu da se riješite ljutnje fizičkim pokretima, pustite svoju omiljenu muziku I zaplešite.  Promjenite svoje misli kako bi ste promjenili osjećaj. Ukoliko mislite da je vaše dijete razmaženo te da će izrasti u siledžiju, nemate teoretske šanse da se smirite. Istina je ipak da je vase dijete još uvijek premaleno da razumije neke stvari te vam iskazuje svoje nezadovoljstvno samim ponašanjem. Prisjetite se, “On je samo dijete I ponaša se KAO dijete…. Mom djetetu potrebna je ljubav ponajviše kad je najmanje “zaslužuje”… On samo traži moju pomoć pokazujući mi najiskrenije namjere I osjećaje”.  Saslušajte svoj bijes prije nego reagujete. Bijes je samo još jedna u nizu naših predodređenosti, baš kao što su vam date ruke I noge kao I drugi osjećaji. Razlika je u tome kako odlučimo da se postavimo prema istom. Taj isti bies će nam poslužiti kao dobra lekcija ali ako reagujemo u momentu kada smo bijesni, iz toga ne može proizaći ništa konstruktivno. Osim u rijetkim slučajevima kada je u pitanju samoodbrana. Ponajviše zahvaljujući činjenici da u bijesu možemo napraviti poteze koje ne bismo ni sanjali dok smo smireni. Jedini konstruktivan način da smirimo bijes jeste da ograničimo njegov izraz, pa kad se smirimo posmatramo stvari analitički. Šta se to dešava u našem životima pa izaziva toliki bijes I šta da uradimo po tom pitanju. Nekada je odgovor u nšem načinu odgoja: Trebamo promjeniti pristup prije nego izazovemo veći problem, ili pokušajte odvesti djecu na spavanje nekih pola sata ranije, ili jednostavno poradite na svojim odnosima sa vašom devetogodišnjakinjom kako vam ne bi neprestano odgovarala. Nekad smo iznenađeni činjenicom da je sav bijes potekao od supružnika koji ne ispunjava svoj dio obaveza u odgoju, pa možda čak I nadređenom. Ponekad ljutnja služi kao podsjetnik da nam manjka sna ili da trebamo više raditi na tome da se “ispušemo” prijateljima koji su u stanju podnijeti sve vidove vaših emocija. Ponekad je u pitanju neki nama nepoznati bijes pa se iskaljujemo na djecu. U tom slučaju definitivno treba potražiti profesionalnu pomoć ili doći do iste kroz grupnu terapiju.  Sjetite se da “iskaljivanjem” svog bijesa na druge može samo pogoršati stvar. Bez obzira na popularizaciju “iskaljivanja” bijesa kako nas isti ne bi pojeo iznutra, istraživanja su pokazala da ukoliko to radimo u momentu dok smo bijesni, samo će recipročno uvećati naš gnjev. Zauzvrat, osoba na koju je usmjeren bijes može se osjećati povrijeđeno, ljutito I tako napraviti raspcjep u vašim odnosima. Ponaljajući u sebi možemo zaključiti da smo mi u pravu dok je druga osoba u krivu, što zauzvrat samo pojačava naš bijes. Ono što trebamo učiniti je naći način da se smirimo I konstruktivno pristupimo problem kako opet ne bi bio izazvan.  Sačekajte prije nego se odlučite na vaspitne. Nigdje ne piše da morate izdavati uredbe u hodu. One nikada neće biti ono što je najbolje za dugoročni razvoj vašeg djeteta, pa čak ni ono što je najbolje da spriječi ponavljanje problema. Govorite što je manje moguće dok se ne smirite, samo nešto poput: „Moram se smiriti prije nego što mogu pričati o ovome.” Ako uzmete tajm-aut od deset minuta, a i dalje se ne osjećate dovoljno smireno da se konstruktivno odnosite, možete reći: „Želim razmisliti o onome što se dogodilo, a o tome ćemo razgovarati kasnije“.  Izbjegavajte upotrebu sile po svaku cijenu. Od udaranja ćete se možda privremeno osjećati bolje jer oslobađa vaš bijes, ali trajno nanosi štetu vašem djetetu i na kraju sabotira pozitivne stvari koje radite kao roditelj. Bacanje, pa čak i šamaranje, ima način da eskalira u štetno, a ponekad čak i smrtonosno nasilje. Uradite sve što trebate da biste se kontrolisali, uključujući i napuštanje sobe. Ako ne možete da se kontrolišete i na kraju       pribjegnete fizičkoj sili, izvinite se svom detetu, recite mu da udaranje nikada nije u redu i potražite pomoć. Izbjegavajte prijetnje. Prijetnje upućene dok ste ljuti uvijek će biti nerazumne. Budući da su prijetnje učinkovite samo ako ste voljni da ih slijedite, one potkopavaju vaš autoritet i smanjuju vjerovatnoću da će vaše dijete sljedeći put slijediti pravila. Uzmite u obzir tonalitet I kvalitet riječi. Istraživanja pokazuju da što mirnije govorimo, to se osjećamo smirenije, a drugi mirnije reaguju na nas. Slično, upotreba psovki ili drugih jako nabijenih riječi čini nas i našeg slušatelja još uznemirnijima, a situacija eskalira. Imamo moć da smirimo ili uznemirimo sebe i osobu sa kojom razgovaramo sopstvenim tonom glasa i izborom reči. (Zapamtite, vi ste uzor.) Imajte u vidu da ste I vi dio problema. Ako ste otvoreni za emocionalni rast, vaše dijete će vam uvijek pokazati gdje treba da radite na sebi. Ako niste, uvijek ćete se naći uhvaćeni u isti vrtlog sa svojim djetetom. Vaše dijete se možda ponaša na načine koji dodatno otežavaju stvar, ali vi ne biste trebali biti u ulozi bespomoćne žrtve. Preuzmite odgovornost da prvo upravljate sopstvenim emocijama. Vaše dijete možda neće postati mali anđeo preko noći, ali njegovo ponašanje će se dramatično promjeniti kada naučite da ostanete mirni. Još uvijek ste ljuti? Obratite pažnju na svoje osjećaje. Nemojte se vezati za svoju ljutnju. Nakon što ste ju poslušali i napravili odgovarajuće promjene, pustite ju. Ako to ne uspije, zapamtite da je ljutnja skoro uvijek odbrana. Štiti nas od osjećaja ranjivosti. Da biste rastvorili ljutnju, pogledajte bol ili strah koji ju podstiče. Ako vas ćerkini napadi bijesa plaše ili ste ljuti na svog sina jer je udario svoju mlađu sestru jer ste nekada bili mala sestra koja je bila pogođena, razmislite o tim osjećajima i izliječite ih. Jednom kada ste spremni da osjetite osnovna osjećanja, nije vam potrebna odbrana u vidu ljutnje i ona će se sama po sebi raspršiti. Izaberite bitke koje ćete voditi. Svaka negativna interakcija sa vašim djetetom troši vrijedan kapital odnosa. Fokusirajte se na ono što je važno, kao što je način na koji se vaše dijete odnosi prema drugim ljudima. U široj shemi stvari, njena jakna na podu može vas izluditi, ali vjerovatno nije vrijedno zaviti vašu vezu u crveno zbog toga. Ako se često borite sa svojom ljutnjom, potražite savjet. Nemojte se stiditi da zatražite pomoć. Vi tako preuzimate odgovornost kao roditelj I samim tim izbjegavate povrijediti svoje dijete fizički ili psihički. Kako Prestati Vikati na Svoje Dijete Volim sve tvoje savete. Ali smatram da funkcionira samo kada mogu ostati smirena, što je zaista teško. Ja sam vikala. Moja majka je vikala. Dolazim iz duge loze vikalaca. Kako da prekinem taj ciklus? — Sintija, majka troje djece mlađe od šest godina Većina roditelja viče. Čak ni ne primjećujemo da to radimo veliku većinu vremena. Naš glas postaje sve glasniji i glasniji. Ili znamo da to radimo, ali u tom trenutku se to čini potpuno opravdanim. Uostalom, jeste li vidjeli šta je taj klinac uradio?! Ali svi znamo da naša djeca bolje reagiraju ako ne vičemo. Vikanje eskalira tešku situaciju, pretvarajući je iz oluje u oluju. I zaista, kako možete očekivati da vaše dijete nauči kontrolirati svoje emocije ako vi ne kontrolirate svoje? Ako, umjesto toga, možemo ostati mirni, to će smiriti sve ostale. Modeliramo emocionalnu regulaciju. U mogućnosti smo da efikasnije intervenišemo i riješimo problem. Naše dijete uči kako da pređe iz uznemirenog u smireno. Naš odnos sa našim djetetom jača. Više sarađuje. Počinje više kontrolisati vlastite emocije. Da budemo iskreni, znamo da su naše vlastite stvari upravo one koje nas tjeraju da vičemo. Neki roditelji bi (zaista!) gledali na isto ponašanje i mogli bi ostati empatični ili se šaliti o tome. Jer bez obzira na to koliko bilo loše ponašanje vašeg djeteta, to je zapravo vapaj za pomoć. Ponekad ponašanje zahtijeva čvrstu granicu, ali nikada ne zahtijeva da budemo zli. I ne možete pomoći svom djetetu dok vičete. Nije lako prestati vikati. Možete to očajnički poželjeti, a i dalje vrištite. Ako su vikali na vas, potreban je ogroman trud da vi to isto ne činite. Ali ako znate da želite da prestanete da vičete, uvjeravam vas da je to potpuno moguće – bez obzira koliko to bilo uvriježeno. To nije raketna nauka. Traje oko tri mjeseca. Poput učenja klavira, danas počinjete svirati ljestvice, vježbate svakodnevno, a uskoro možete birati jednostavne melodije. Za godinu dana možete svirati sonatu. Video sam stotine roditelja kako to rade. Hoće li biti teško prestati vikati? Da. To se ne dešava preko noći. Potreban je stalni, svakodnevni napor. Niko to ne može učiniti umjesto vas. Biti u stanje ne galamiti može izgledati kao čudo, ali ovo je nešto što možete učiniti. Ako nastavite raditi na tome, jednog dana ćete odjednom shvatiti da se ne možete sjetiti kada ste zadnji put vikali. Želite da počnete?  Posvetite se. Istraživanja pokazuju da kada se svjesno, verbalno "opredijelimo" za tok akcije, vjerovatno ćemo to I postići, posebno ako radimo na tome svakodnevno. Nasuprot tome, jednostavno „željeti“ da nešto bude drugačije, ili čak „požaliti“ stvari koje smo uradili, obično ništa ne mjenja. Zato zapišite svoju namjeru („Hoću da razgovarm s poštovanjem prema mom djetetu”) i postavite ga na mjesto gdje ćete ga često viđati. Zamislite kako će biti lijepo u vašem domu kada ne vičete. Zamislite da reagujete smireno – možda čak i sa empatijom, ili sa smislom za humor!—na stvari zbog kojih vičete danas. Podsjećajući se na gore navedeno ujedno programirate svoju podsvijest.  Posvetite se vojoj porodici. Ipak, postoji kvaka. Morate se obavezati I zareći konkretno svom djetetu da namjeravate prestati vikati, jer je vaše dijete zaista jedina osoba koja će biti tu da vas drži poštenim. Zastrašujuće? Da. Ali vi služite kao primjer, i ako želite dijete koje ne viče na vas, ovo je način da stignete do toga. Zato objasnite svojoj djeci da ste odlučili prestati vikati. Napravite tabelu sa naljepnicama "Glas poštovanja" da se nagradite. Na kraju svakog dana vaše dijete (!) odlučuje da li zaslužujete naljepnicu. To je ono što vas drži odgovornim. (Jeste li protiv tabela sa naljepnicama za djecu? I ja sam, jer daju pogrešne lekcije, o čemu ćemo pričati u poglavlju o disciplini. Ali pošto roditelji imaju svu moć u porodici, ovo je način da se osnaži dijete I da roditelje smatra odgovornim. Ne brinem se da li će roditelju naučiti pogrešnu lekciju. Samo nemojte podleći iskušenju da svom djetetu nametnete tablicu naljepnica za glas poštovanja u isto vrijeme. On ima manje samokontrole od vas dok je ljut, i najbolje će naučiti iz vašeg primjera.)  Zaustavite se, pustite i udahnite svaki put kada primijetite da podižete ton ili se spremate povisiti ton. Kako?  Prestanite da pričate čim primetite da gubite živce. Zatvorite usta. Ne možete prestati praviti buku? Mumljate, ako baš morate. Ali zatvorite usta.  Odustanite. Zaista. Pustite to za trenutak. Nije hitan slučaj. (Ako jeste, izvucite sve iz opasnosti, a zatim se vratite ovom procesu.) Samo se odmaknite od situacije.  Udahnite duboko deset puta. Protresite ruke. Ovo vas izbacuje iz vašeg „razmišljanja poput gmizavaca“ – borba, bijeg ili zamrzavanje – u prisustvo svijesti. Sada imate izbor kako da postupite.  Prisjetite se: Vi ste odrasli i vaše dijete trenutno uči iz svega što radite. Pogledajte svoje dijete i recite mu: „Trudim se da ostanem smiren. Ne želim da vičem. Pusti me da se smirim, a onda ćemo pokušati ponovo, u redu?”  Učinite sve što vam pomaže da izađete it režima „bori se ili bježi“ – dublje udahnite, izgovorite mantru, poprskajte lice hladnom vodom, pogledajte svoju tablicu naljepnica „Glas poštovanja“, podsjetite se da se vaše dijete ponaša kao dijete jer on je dijete. Podsjetite se da nije hitan slučaj.  Pokušajte preokrenuti. Kada izađete iz borbe ili bijega, znat ćete jer vaše dijete više neće izgledati kao neprijatelj, već kao vaša voljena beba, ona koju ste obećali cijeniti, voljeti i pozitivno voditi kako bi ono raslo u divnu osobu punu ljubavi. Sada počnite interakciju ispočetka. Teško, zar ne? Vrlo teško kada ste preplavljeni neurohemikalijama koje vam govore da napadnete. Ali jednostavno. Samo odgađate interakciju dok se ne smirite.  Pitate se kako će vaše dijete naučiti ako ne povisite ton? Kada su djeca uplašena, krenu u borbu ili bijeg. Centri za učenje u mozgu su se isključili. Vaše dijete ne može naučiti kada vičete. Uvek je efikasnije intervenisati smireno i saosećajno. Osim toga, kada vičete, gubite kredibilitet kod djeteta. Deca postaju manje otvorena za vaš uticaj.  Pitate se da li možda previše lako puštate svoje dijete? On je povrijeđen, a njegovo "neprilično ponašanje" je samo znak da mu treba vaša pomoć. Glumi jer ima velika osećanja koja još ne može da razumije i artikuliše verbalno. Naravno, vi postavljate granice i preusmjeravate ponašanje. Ali vaše vodstvo nikada ne mora biti zločesto ili zastrašujuće. Želite da vaše dijete slijedi vaše upute jer vas voli i nikada ne bi htjelo da vas razočara, a ne zato što ga plašite.  Pitate se da li ste van okvira autentičnog? Vaše dijete je vidjelo da ste jako uznemireni. Također je vidjelo da ste odgovorni sa upravljanjem vlastitim emocijama. Biti autentičan u pogledu istine o svom iskustvu nikada ne zahtijeva od vas da ih nefiltrirano “prebacite” na nekog drugog. Kao što Dalaj Lama kaže: „Budite ljubazni kad god je to moguće. A uvijek je moguće.” Osim toga, to su vaša osjećanja, a samo dio emocija dolazi iz ove trenutne interakcije s vašim djetetom. Većina toga dolazi iz vaše vlastite prošlosti i načina na koji vidite ovu situaciju.  A šta ako se nađete da vičete, uprkos svim naporima? Hoćete na početku—više puta. Ali nije greška ako učite iz toga. Iskoristite svaki momenat kada propustite zadatak kao priliku da promijenite nešto – u vezi sa svojom rutinom, ili stavom, ili brigom o sebi – kako biste sljedeći put mogli bolje. Podržite se kako biste se mogli promijeniti. Imajte na umu da i dalje možete voditi svoje dijete – samo s poštovanjem. Ako to radite svaki put kada se zateknete da vičete ili se spremate da vičete, uskoro ćete razviti dovoljno pažnje da se zaustavite prije nego što počnete da vičete. TROMINUTNI PROCES DA SE VRATITE IZ UZNEMIRNOG STANJA U POTPUNI MIR Dr. Laura. . . Kažete da je način da izbjegnete vikanje pričekati dok se smirim, a zatim pokušate ponovo sa svojim sinom. Ali kad se naljutim, ne smirim se tako brzo. Moglo bi potrajati sat vremena pokušaja da sebi odvratim pažnju. U međuvremenu, moj sin je ipak uradio nešto pogrešno i moram da ga ispravim. —JEN, MAJKA JEDNOG DJETETA Proces „zaustavi, ispusti i udahni“ je tu sa pretpostavkom da se možeš smiriti dovoljno brzo da pokušaš da pređeš na taj “okidač”. Ali kada vaše tijelo krene u borbu ili bijeg, puni ste neurohemikalija koje vam govore da napadnete. Vaše dijete izgleda kao neprijatelj, a vi osjećate hitnu potrebu da ga “ispravite”. Ali tijelu nije potrebno sat vremena da se smiri, osim ako niste naišli na tigra. Ozbiljno. Šta god da je vaše dijete uradilo, to zaista nije bilo hitno. Ako je potrebno više od nekoliko minuta da se smiri, to je zato što svom tijelu niste rekli da je to lažna uzbuna. Vaše tijelo je još uvijek u borbi ili bijegu. A vaš um je još uvijek na ratnoj stazi, tako da je potrebno sat vremena da ga "odvučete". Šta god da je vaše dijete uradilo, vi ćete reagovati konstruktivnije iz mjesta smirenosti. Evo trominutnog Aha! Trenutak da vas prebaci na novi način gledanja na stvari i smiri vašu reakciju na borbu ili bijeg Prvi minut: Koja vas to pomisao uznemirava?  Reci to u sebi tiho. To bi moglo biti nešto poput „On ne poštuje moj autoritet......... Moram ovo da ugušim u korJenu” ili „On samo manipuliše mnome!”  Uzmite u obzir da ova misao koja vas uzrujava gotovo sigurno dolazi od straha. To znači da nije tako istinito kao tumačenje situacije koja dolazi iz ljubavi. Drugi minut: shvatite da svaka priča uvijek ima drugu stranu  Uzmite u obzir da su vaši roditelji bez sumnje pomislili na to jednom ili dvaput, i da ste ispali u redu. I vaše dijete će.  Razmotrite situaciju iz perspektive vašeg djeteta. Na primjer, "On mi pokazuje koliko je uznemiren......... Dozvoljeno mu je da ima svoja osjećanja."  Razmislite kako vas vaša uznemirujuća misao tjera da se tako ponašate prema svom djetetu. Kada biste napustili tu pomisao, kako biste odgovorili svom djetetu? Treći minut: Pomozite svom tijelu da oslobodi osjećaje  Kucnite akupunkturnu tačku na ivici vašeg dlana (tačka karatea) dok duboko dišete.  Recite sebi dok tapkate: „Iako sam uznemirena, sigurana sam. Mogu se smiriti i riješiti ovu situaciju.”  Ako otkrijete da zijevate, to je sjajno – vaše tijelo se oslobađa. Što više ovo praktikujete, brže će se vaše tijelo smiriti. Sada se vratite svom djetetu i počnite ispočetka s mjesta ljubavi. Zvuči teško? Jeste, jer kada smo ljuti, preplavljeni smo hormonima napada. Ali kada malo otvorimo svoju perspektivu, dolazimo do korijena stava koji izaziva vikanje i mijenjamo ga. Svaka misao dolazi iz straha ili iz ljubavi. Izaberi ljubav. Kada Je Vaše Dijete u Rasulu: Kako da Ostanete Hladni Kada moja djeca imaju slomove, samo želim da odem što je dalje moguće, i zaista mi je teško suosjećati s njima. —Laura, majka dvoje djece Djeca se često uznemiruju zbog svog neiskustva i kognitivne nezrelosti. Naša sposobnost da ostanemo mirni kada su uznemireni je ono što im pomaže da razviju neuronske puteve da se smire. Ali većini nas je teško ostati empatičan kada naše dijete to počne gubiti. Nešto u nama želi da vrisne "Ne!"      Ne, trenutno nemam vremena za ovo! Ne, sramotiš me; ljudi nas gledaju! Ne, gdje to griješim pa ona opet ima bijes? Ne, zašto mi to radi?! Ne, zašto to jednostavno ne prihvatiš to kao ja? Bingo. Većina nas je kao djeca naučila da su naša osjećanja neprihvatljiva, čak i opasna. Dakle, kada se naše dijete uruši, ono maleno u nama se aktivira. Znakovi opasnosti trepere. Kao i uvijek kada nam prijeti opasnost, osjećamo paniku. Želimo samo da pobjegnemo (to je bijeg) ili osjetimo iznenadni bijes – želimo ga natjerati da ušuti (to je borba) ili ćemo utrnuti (ili zamrzavanje). Saosjećati sa njim i dozvoliti mu da iskaže sva ta osećanja? Prihvatiti njegov ispad čak i kada je usmjeren na nas, a da ga ne shvaćamo lično? To je teško za većinu roditelja. Sve naše dobre namjere lete kroz prozor. Pa ipak, svako dijete ima brojna iskustva straha, ljutnje, frustracije i tuge. Oni moraju da izraze ta osjećanja i da nas nateraju da slušamo. S vremenom ih to uči da se sprijatelje sa svojim emocijama kako bi mogli upravljati njima. Zapravo mi trebamo poslužiti kao primjer. Naše dijete uči kako da reguliše svoje emocije i ponašanje gledajući nas kako regulišemo svoje emocije i ponašanje. Dakle, šta možemo učiniti da se pozabavimo vlastitom duboko ukorijenjenom reakcijom na uznemirenost našeg djeteta, kako bismo mogli biti tu za našu djecu?  Priznajte svoja osećanja. Naša panika pred grubim emocijama našeg djeteta je problem iz našeg djetinjstva. Jedini način da ga iskorijenimo je da vidimo kako nam je služio kad smo bili mali. Recite rastućoj panici: „Hvala što ste me čuvali kada sam bio mali. Sada sam odrastao. Ova osećanja su u redu.”  Podsjetite se da to nije hitan slučaj. “Prirodno je da se tako osjećam kada je moje dijete uznemireno. Ali šta god da se desi, ja to mogu da podnesem.” Ovo nije prijetnja; to je vaše voljeno dijete, kome je potrebna vaša pomoć puna ljubavi upravo sada. Ako vaš um ustraje u uključivanju alarma, recite mu da ćete se tim problemima pozabaviti kasnije, a ne sada.  Podsjetite se da je izražavanje osjećaja dobra stvar. Vaše dijete će osjetiti ova osjećanja, bez obzira na sve. Pitanje je samo da li mu dozvoljavate da ih izrazi ili ga učite da su opasni. Jednom kada osjeti svoje emocije, one će ispariti. (Ako se pitate, emocije koje potiskuje iskaču bez upozorenja i tjeraju ga da glumi.) Čak i ako ne možete reći iskreno da! kada vaše dijete počne da se topi, pokušajte se pomaknuti sa svog automatskog ne! za srdačnu u redu, baš onako kako to radite u drugim trenucima kada ste djetetu potrebni.  Skinite pritisak. Ne morate popravljati svoje dijete ili situaciju. Sve što treba da uradite je da ostanete prisutni. Vašem djetetu ne treba čak ni crvena šolja, ili za čim god već da plače; potrebno mu je da ga prihvatite s puno ljubavi, zajedno sa svim njegovim zapetljanim osjećajima. Njegovo razočarenje, bijes, tuga? Svi su u redu, i svi će proći, a da ti ne uradiš ništa osim da ga voliš.  Duboko udahnite i izaberite ljubav. Svaki izbor koji napravimo, u svojoj srži, je kretanje prema ljubavi ili strahu. Neka vam briga o vašem djetetu da hrabrost da odaberete ljubav. Ne samo ljubav prema svom djetetu, već ljubav prema djetetu koje ste nekada bili i roditelju koji ste sada. Samo nastavite da dišete i govorite sebi: "Biram ljubav." Previše otrcano? Istraživanja pokazuju da ovo funkcionira. Ali lako možete pronaći još jednu efikasnu mantru: „I ovo će proći. . . . Izašao sam dobro i ona će također...........ja mogu ovo podnijeti....... ” Šta god vam se čini efikasnijim.  Tolerisati emociju bez preduzimanja akcije. Možete djelovati kasnije, ako želite. Ili čak za nekoliko minuta, kada se smirite. Za sada, dozvolite sebi da to osetite. Dišite svoj put kroz to. Imenujte emociju ako to pomaže. U redu, ljutnja. Ali šta se krije ispod ljutnje? Povreda? Strah? Razočarenje? Obratite pažnju na to kako se osjećate u svom tijelu.  Neka bude jednostavno. Vašem djetetu trebate da svjedočite njenom izljevu emocija i date joj do znanja da je i dalje ljupka, uprkos svim tim gadnim osjećajima. Objašnjenja, pregovori, kajanje, optužbe, savjeti, analiza zašto je toliko uznemirena ili pokušaji da je „utješite“ („Eto, eto, ne moraš plakati, dosta je.“) sve će ugasiti ovaj prirodni emotivni proces. Ne prisiljavajte je da se izrazi riječima; ona nema pristup racionalnom dijelu mozga kada je tako uznemirena. Naravno, želite da „učite“—ali to treba da sačeka. Vaše dijete ne može učiti dok se ne smiri. Ne morate puno reći. Vaš miran ton pun ljubavi je ono što je važno. Možda: Sigurna si. Ja sam ovdje. Čujem te. Svako ponekad treba da zaplače. Govoriš mi da odem, pa ću se malo udaljiti, ali te neću ostaviti samu sa ovim strašnim osjećajima. Kada budeš spremna, tu sam da te zagrlim.  Pronađite način da obradite svoja osećanja. Ništa ne izaziva iskonske emocije kao roditeljstvo. Takođe morate da date oduška, što znači da osetite te emocije i da prođete kroz njih bez preduzimanja akcije. Neki od nas to mogu učiniti pisanjem dnevnika ili plakanjem, ali možda ćete morati pronaći nekoga ko će vas jednostavno saslušati. Neko ko će odoljeti da vam da savjet. Neko ko se neće šokirati kada priznate da ste htjeli da udarite svoje dijete o zid ili da ga ostavite tamo u prodavnici, jer znaju da su se svi tako barem jednom osjećali, a vi to zapravo ne biste uradili. Neko ko se neće tako lako dati navesti i upasti u paniku baveći se mišlju da li je u redu da vi ili vaše dijete osjećate takve stvari. Neko ko će vas pustiti da plačete, ko će biti tu za vas kao što ste vi tu za svoje dete. Ovo je težak posao za roditelje, ali veliki poklon našoj djeci. Dobra vijest je da kada jednom kažemo DA cijelom rasponu osjećaja djece, ona nauče upravljati njima na zdrav način. Zapravo, vidjet ćete pozitivne rezultate odmah nakon svakog "rasula" koji s ljubavlju sretnete, jer će se vaše dijete osjećati mnogo bolje nakon što isprazni taj puni ruksak osjećaja. To je bezuslovna ljubav na djelu. Možete se Njegovati Dok Odgajate Svoje Dijete Prekretnica za mene je bila kada je dr Markham pričala o roditeljstvu sa svojom čašom punom. Ako u dan uđemo prazni, nemamo šta dati svojoj djeci. Pronalaženje načina da osvježim svoju energiju je od vitalnog značaja, tako da svako jutro ustajem u 6:00 i idem u šetnju. Pomaže mi da pokrenem energiju i fokusiram se tako da sam spremna da udovoljim danu i potrebama svoje djece. Imati sastanke sa prijateljima je takođe od vitalnog značaja, pa sam se pridružila nekim grupama u mojoj crkvi kako bih osigurala da svi dobijemo „vrijeme za prijatelje“ koje nam je potrebno. —Amanda, majka četvorogodišnjaka i jednogodišnjaka. Rezolucija broj jedan roditelja svuda? Budite strpljiviji. Ali potreba da prikupite strpljenje signal je da je vaša šolja već opasno prazna. Snaga volje nas može odvaesti samo do neke granice. Pravi posao je da svoju šolju držite punom tako da imate puno radosti i prisutnosti koju možete podijeliti sa svojim djetetom. Djeca vole naše radosno prisustvo i postaju sretnija i susretljivija. Ako ste često ogorčeni ili iscrpljeni; ako vaše um često uključuje negativne misli o vašem djetetu ili ako redovno vičete na svoje dijete, možda patite od onoga što ja nazivam SAP poremećajem – žrtvovanjem sebe na oltaru roditeljstva. Tada zaboravimo da sebi posvetimo pažnju koja nam je potrebna. Nije dobro da se osjećamo uskraćeno. Ubija našu prirodnu radost. A to nije dobro za našu djecu, koja završe s ozlojeđenim, negativnim, nestrpljivim roditeljem. (Pogodi da li ih to čini da se bolje ponašaju.) Na kraju krajeva, vi ste odgovorni za to kako ćete provesti život koji vam je dat. Na vašoj samrtnoj postelji neće biti niko drugi kriv ako ste bili nesretni. Tajno djelo odraslog doba je da svi još uvijek odrastamo, a roditeljstvo nas tjera da naučimo da odgajamo sebe kao i svoje dijete. Ako imate dovoljno godina da i sami imate djecu, vaši roditelji nemaj veze sa tim. Sada je to vaša odgovornost. Zaslužujete svu nježnost kojom bi ste obasuli novorođenu bebu. Davanje te ljubavi sebi mijenja naše roditeljstvo—i naše živote. Da li to znači da biste trebali reći svom djetetu da može zaboraviti na zadovoljavanje svojih potreba, da je vrijeme da vaše potrebe budu na prvom mjestu? Ne, naravno da ne. Roditeljstvo se odnosi na njegovanje vašeg djeteta, što znači da primjećujete šta mu je potrebno i trudite se da to dobije. Na kraju krajeva, ti si odrasla osoba. Ali mi možemo biti miroljubivi roditelji samo u onoj mjeri u kojoj sami sebe „odgojimo“. Djelomično se radi o tome da promijenite ono što radite: da se njegujete na male načine tokom dana. I to je djelomično pitanje promjene vašeg stava: pronalaženja mira u sebi. Rješenje je da brinemo o sebi što bolje možemo svakog trenutka u danu, baš kao što to činimo za svoje dijete. Da poštujemo i naše i njihove potrebe. Loša vijest je da je za ovo potreban posao. Ali taj rad – unutrašnji rad prihvatanja sebe sa saosećanjem – je ono što nas transformiše. Evo I kako:  Neka vam postane navika da se prilagođavate sebi što je češće moguće tokom dana. Samo duboko udahnite i pustite da preplavi vaše tijelo blagostanjem. Udahnite mirno, izdahnite stres. Jednostavno prisustvo sa sobom je suštinski oblik „pažnje“ koji nam je svima potreban.  Svaki put kada primijetite da ste ogorčeni ili razdražljivi, prestanite. Zapitajte se: "Šta mi je trenutno potrebno da bih ostao u ravnoteži?" Zatim ga dajte sebi – bez obzira da li je vaše dijete tu ili ne. (Pet minuta da sednete na stepenice i slušate ptice? Čaša vode? Pet minuta plesa uz odličnu muziku?) Ako to ne možete sada, dogovorite sastanak sa sobom za kasnije. (Kupanje nakon što djeca odu u krevet? Čaša vina sa suprugom? Više spavanja večeras?)  Obratite pažnju na doba dana kada ste najviše izazvani i pronađite načine da se njegujete kroz njih. To je vaš život, i vi ste glavni, bilo da se tako osjećate ili ne. Dopuštanje da se osjećate žrtvama ne pomaže vašoj djeci. Izluđuje li vas vrijeme za spavanje? Napravite plan da ga poboljšate, bilo da je to dijeljenje više odgovornosti sa supružnikom, početak ranije, objavljivanje rasporeda, više spavanja ili uživanje u šoljici čaja dok čitate svom djetetu.  Utopite se u ljepotu i radost svakog trenutka koji možete. Prestanite da žurite i uživajte u smijehu vašeg djeteta, slatkom mirisu njegove kose, njenoj radosti u savladavanju nečeg novog. “Miris ruža” obnavlja vaš duh. To čini život vrijednim življenja. Punoća vašeg prisustva je ono što inspiriše vašu djecu da se povežu i sarađuju. I liječi SAP poremećaj. U MOMENTIMA PREKOMJERNIIH POTEŠKOĆA  Fokusirajte se na ono što je važno. Jesu li vaša djeca uhranjena? Jeste li ih zagrlili i rekli im koliko ih obožavate? Djeca osjećaju kada smo pod stresom i nepovezani, i onda se ponašaju neprimjereno, tako da ih zagrljaj često vraća u najbolje stanje.  Pronađite podršku. Odgajanje je najteži posao koji ljudi obavljaju. Svima nam je potrebna veća podrška. Kako kaže esejistkinja En Lamot, „Provedite se kroz dan kao što biste to činili svom omiljenom rođaku mentalnog bolesnika: sa odličnim humorom i puno malih poslastica.“ Ne       mislim na više kolačića. Šta kažete na slatki poljubac vašeg supružnika (čak i ako brak trenutno nije savršen). Zagrljaj vašeg djeteta (čak i ako nije savršeno!). Pronalaženje nekoga kome možete reći koliko je teško (ko neće pokušati da popravi vas ili vaše dijete). Pronađite sebi podršku. . Razgovarajte sa sobom kao sa nekim koga volite. Postavite pozitivne poruke po kući kako biste poboljšali svoje raspoloženje. Ostavite posuđe u sudoperu i dugo se namačite u kadi. Dozvolite sebi da zaista primijetite zalazak sunca. Prije spavanja pronađite tri stvari koje ćete cijeniti o sebi. Spavaj dovoljno. Kada se izgubite, iskoristite priliku. Ok, uprskao si. Zato iskoristite ovu priliku da pokažete životnu lekciju o tome kako se zrela osoba ispričava, ponovo povezuje i popravlja. Svaka kriza je prilika da se približite ako ste voljni sagledati stvari s obje strane, otvorenog srca. Ponovi. Kada otkrijete da počinjete da podižete ton, zastanite, udahnite i recite: „Izvini, to govori moja mrzovolja. . . . Hajde da probamo preokrenuti...........Evo šta sam hteo da kažem........ ” Preuzimate odgovornost za sopstvenu razdražljivost, tako da se vaša deca ne osećaju kao loši ljudi. A vi modelirate kako bi i oni mogli ispravljati kurs. Cijenite svoje dijete. Čak i ako vas izluđuje, postoji nešto u njemu što volite. Kada primetite, to je kao da mu kažete: „Još ovoga, molim te“. U skladu s tim će procvjetati. Nikada se ne udaljavajte emotivno. Vaše dijete zavisi od vas da održite svoju viziju na najbolji mogući način. Ako osjeti da odustajete od nje, odustaće od sebe. Da li je zalutala? Idi po nju. Ali nemojte joj se pridružiti samo u malim stavrima. Zagrlite je svojom ljubavlju i ona će vam se ponovo pridružiti na velikim. Nastavi birati ljubav. Ako obratite pažnju, primijetit ćete da život ima stalne izbore. Trebate li biti grubi prema svom djetetu jer se bojite da, ako niste, neće naučiti? Da li biste trebali istaći svom supružniku da ste bili u pravu? Da li biste trebali dozvoliti sebi da prestanete sa čišćenjem i uzmete pjenušavu kupku? U suštini, svaki izbor je između ljubavi i straha. Birajte ljubav što češće možete. Svaki dan dobiješ nove prilike za interakciju sa svojim djetetom na način koji vas oboje izliječi. Vaš život je zbir vaših izbora. Napravićete loše, sigurno. Ali svaki izbor utiče na vaš odnos. Naravno, ako svaki dan imate težak dan, to je znak da morate nešto promijeniti u svom životu. Zaslužuješ da se osećaš dobro. I vaše dijete zaslužuje najbolje od vas, a ne ono što je od vas ostalo. Deset Pravila Kako Odgojiti Izvrsnu Djecu Za samo mjesec dana primjetila sam veliku promjenu na svojoj ćerki. Kada se mogu suzdržati da se ne iznerviram, i umjesto toga pretvorim stvari u igru ili šalu, a da i dalje provodim pravila, ona ne izaziva bijes. Sluša kad kažem ne daleko bolje i samo je sretnija i slađa. Stvarno je sve u tome da se ja bolje ponašam, pa tako i ona! -Briana, majka dvogodišnjakinje Roditelji me često pitaju koja su pravila važna za odgoj sjajne djece. Čini mi se da su najvažnija pravila za odgoj sjajne djece nemjenjna nama, a ne za našoj djeci. Počinjemo preuzimanjem odgovornosti za sebe i završavamo vezom kao krajnjim pravilom. Sve između toga je dugoročno treniranje. 1. Najvažnija roditeljska vještina: Upravljanje sobom. Čuvajte sebe tako da se ne praznite na svoje dijete. Intervenirajte prije svojih osećanja izmiču kontroli. Neka vam šolja bude puna. Što više brinete o sebi saosjećanjno, to ćete imati više ljubavi i saosjećanja za svoje dijete. Zapamtite da će vaše dijete učiniti svaku stvar koju radite, bilo da je to vikanje ili samoomalovažavajuće primjedbe o tvojm tijelu. 2. Najvažnija roditeljska obaveza: Budite zagovornik svog djeteta i ne odustajte od njega. Ne vičete na cvijet koji ne cvjeta; zaljevate ga. Cijenite suštinu vašeg djeteta i odgovorite na ono što mu treba, a ne na ono što mislite da bi mu trebalo. Svako dijete zaslužuje barem jednu osobu koja je 110 posto na njegovoj strani. To ne znači da je vaše dijete uvijek u pravu. To znači da je vaše dijete uvijek vrijedno dodatnog truda; da svaki djelić ljubavi koji uložite u svoje dijete čini pozitivnu razliku. 3. Najvažnija roditeljska tajna: Disciplina, uprkos svim knjigama napisanim o njoj, jednostavno ne funkcioniše uvijek. Kazna uvijek pogoršava ponašanje vašeg djeteta. Izbjegavanje je najvažnija stvar koju možete učiniti da odgajate djecu koja su odgovorna i pažljiva. Umjesto kažnjavanja, ljubazno vodite i postavljajte ograničenja u ponašanju, ali uvijek saosjećajte s osjećajima, uključujući osjećaje koje vaše dijete ima o granicama koje ste postavili. I empatija i vođenje/ograničenja su od suštinskog značaja; ni jedno ni drugo samo po sebi ne daje rezultate. 4. Ono što djeci treba, a što vam niko ne kaže: sigurno mjesto za izražavanje osjećaja dok vi „slušate“. Ako želite odgajati dijete koje može upravljati svojim ponašanjem, prvo mora upravljati emocijama koje pokreću takvo ponašanje. A ako želite dijete koje može upravljati svojim emocijama, ono prvo mora znati da ima sigurno mjesto (vaše ruke) za plakanje i bijes gdje ga neće ušutkati. Smeh oslobađa iste napetosti kao i suze, pa je igra sa decom takođe odličan način da ih podržite u izražavanju strahova i frustracija. Djeca koja dobiju pomoć sa svojim velikim emocijama dok su mala uče da upravljaju vlastitim osjećajima (a samim tim i ponašanjem) u ranoj dobi. 5. Ono što vaše dijete želi da shvatite: Ona je samo dijete, trudi se koliko može. Očekujte ponašanje primjereno uzrastu, a ne savršenstvo, i držite svoje prioritete ispravno. Vaše dijete se oblikuje pred vašim očima – još uvijek se razvija i izrastaće iz većine svog neprikladnog ponašanja. Njena neuredna soba je mnogo manje važna od toga kako se ponaša prema svom mlađem bratu. 6. Najkorisnija mantra: Ne shvatajte to lično. Šta god da vaše dijete učini, bit će vam mnogo lakše da mirno odgovorite ako primijetite kada počnete da se okidate. Ne radi se o vama; radi se o vašem djetetu, koje je nezreo čovjek koji daje sve od sebe da uči i raste, uz vašu podršku. Negujte smisao za humor. Ovo će vam također pomoći da izbjegnete borbu za moć. Niko ne pobjeđuje u borbi za vlast. Nemojte insistirati na tome da ste u pravu; pomozite im da sačuvaju obraz. Kada se vaša dugmad pritisnu, iskoristite to kao priliku da iskopate to dugme kako vas ono ne bi kontrolisalo. 7. Šta trebate zapamtiti kada vremena postanu teška: Svo loše ponašanje dolazi od osnovnih potreba koje nisu zadovoljene. Ispunite njihove potrebe za snom, ishranom, opuštanjem, maženjem, vezom, zabavom, majstorstvom i sigurnošću. Obavijestite djecu unaprijed o ponašanju koje očekujete. Dajte im "skele" - podučavanje, malo po malo - kako bi mogli upravljati onim što se očekivalo se od njih. Djeca žele biti uspješna. (Ako ne radi kako treba, to je problem u vezi, a ne problem u ponašanju.) 8. Najbolji stručnjak za roditeljstvo? Vaše dijete. Pustite ga da vam pokaže šta mu treba, od malena. Slušaj srcem. Budite spremni na promjenu i rast—i naučite uživati u procesu. 9. Jedina konstanta? Promjena. Ono što je funkcioniralo jučer neće funkcionirati sutra, tako da vaš pristup roditeljstvu treba da se razvija kao i vaša djeca. Čini se da svako od nas ima savršeno dijete da nauči sve što treba da zna. 10.Ono što je najvažnije: ostanite povezani i nikada ne povlačite svoju ljubav, čak ni na trenutak. Najdublji razlog zašto djeca sarađuju je taj što vas vole i žele da vam udovolje. Iznad svega, čuvajte svoj odnos sa svojim djetetom. To je vaša jedina poluga da imate bilo kakav uticaj na svoje dijete. To je ono što je vašem djetetu najpotrebnije. A ta bliskost je ono što čini vrijednim sve žrtve roditeljstva. DRUGI DIO NJEGOVANJE VEZE Trenuci u kojima zastanem, izađem iz vlastitog prostora i ponovo se povežem s činjenicom da volim svoju djecu i spremna sam biti uz njih u ovom trenutku, to je on što čini razliku. Moja djeca osjećaju ljubav, osjećaju se potvrđenim i čuju se. Kada se bavim vlastitim umom punim "zauzetih stvari za odrasle", mnogo otežavam život sebi i svojoj djeci. Zbog tog prekida veze svi patimo. — Amber, majka dvoje djece 2. Osnovni Sastojak za Roditelje i Sretnu Djecu Sigurnost saznanja da je neko na njegovoj strani i da pazi na njega je ono što djetetu omogućava da rizikuje udarce, ogrebotine i razočaranje – drugim riječima, da uči, raste i razvija otpornost. Kada se djeca osjećaju sigurno povezana s nama, uče da vole sebe i da vole druge. Stara izreka da svojoj djeci dajemo korijene kako bi kasnije mogla izrasti krila je istinita kao i uvijek, i kao i uvijek zahtijeva sigurnu vezu da bi ti korijeni zaista utonuli. Štaviše, dobra veza sa vašim djetetom je tajna biti srećan roditelj. Zato je Podsticanje veze jedna od tri velike ideje u srcu ove knjige. Kao što ćemo vidjeti, naše druge dvije velike ideje su također sadržane u okviru Poticanja veze. Treniranje, a ne kontrola jednostavno nije moguće ako vaša djeca ne osjećaju da ste na njihovoj strani na veoma dubok, neizgovoren način. A što se tiče regulacije sebe, vaša vlastita emocionalna cjelovitost će odrediti koliko duboko se možete povezati sa svojim djetetom. Zašto je Povezivanje Tajna Uspješnog Odgoja Roditelji ponekad pristupaju povezivanju sa svojim djetetom kao obavezi. Na kraju krajeva, imamo dugu listu obaveza, a ono što zaista želimo je sat vremena za sebe, a da nas niko ne vuče za rukav. Ali istina je da je ta nagrađivana veza naša isplata za sav naporan rad. Trenuci od kojih se naša srca tope čine svo žrtvovanje vrijednim. I naša djeca moraju znati da im se radujemo ili ne vide sebe kao vrijedne ljubavi. Zapravo, vaša sposobnost da uživate u svom djetetu može biti najvažniji faktor u njegovom razvoju. To je ono što vas podstiče da radite – automatski – sve stvari koje mu pomažu da napreduje, od gugutanja u djetinjstvu do težih oblika u dobi od tri godine pa sve do neprestanih pitanja kada napune pet. Ta duboka povezanost je i ono što omogućava mirno roditeljstvo. Djeca slobodno, čak i entuzijastično, sarađuju kada vjeruju da smo na njihovoj strani. Kada to uvjerenje nemaju duboko u sebi, naši standardi ponašanja izgledaju nepravedni, u suprotnosti s onim što smatraju svojim najboljim interesima, bilo da su pojeli najvećei komad kolača ili da nas lažu. Nikakve "roditeljske vještine" ne mogu nadoknaditi narušenu vezu roditeljdijete. To je kao da se vozite biciklom uz vrlo strmo brdo. Nasuprot tome, roditeljstvo s dobrim odnosom je poput vožnje nizbrdo – i dalje morate obratiti pažnju i ostati na putu, a zaokreti se svakako pojavljuju, ali sve počinje I završava sa vama. Bliska veza nam daje pristup našem prirodnom roditeljskom znanju i omogućava nam da vidimo stvari iz ugla našeg djeteta, što nas čini boljim roditeljima. I to čini djecu otvorenijom za naš utjecaj, čak i kada se sele u širi svijet: prijatelja, škole i ostatka svojih života. Studija za studijom pokazuje da je najbolja zaštita tinejdžera od ekscesa kulture i grupe vršnjaka blizak odnos s roditeljima. Tu vezu gradite od djetinjstva. Pogledajmo kako se ta Veza odvija tokom djetinjstva. Građenje Veze U Periodima Odrastanja BEBE (0–13 MJESECI): UKLJUČIVANJE MOZGA Šta je važno kao hrana da bi se vaša beba optimalno razvijala? Veza. Ljudi su rođeni spremni da vole i budu voljeni. Sav emocionalni razvoj – uključujući našu sposobnost da regulišemo svoje emocije, kontrolišemo svoje temperamente, odgađamo zadovoljstvo i formiramo zdrave romantične odnose – izgrađen je na negovanju koje dobijamo kao beba. U stvari, naš mozak se oblikuje kao direktan odgovor na našu interakciju s roditeljima. Mozak novorođenčeta dolazi na svijet s mnogo potencijala u razvitku. Tako ljudi zadržavaju fleksibilnost da se prilagode uslovima različitih okruženja. Dakle, vaša interakcija sa vašim djetetom tokom njegove prve godine će odrediti mnogo o tome kako su njegov mozak i nervni sistem povezani do kraja njegovog života. Vaša beba uči da se reguliše fiziološki, a samim tim i psihički, iz svog kontakta s vama. Vaš dodir pun ljubavi reguliše njegov stres i hormone rasta. Njegov otkucaj srca je sinhronizovan sa vašim. Kao što opisuje Su Gerhart u knjizi Zašto je ljubav važna: kako naklonost oblikuje mozak beba „uspostavlja . . . normalan opseg uzbuđenja” tako da on “koordinira svoj sistem sa ljudima oko njega. Bebe depresivnih majki prilagođavaju se niskoj stimulaciji i navikavaju se na nedostatak pozitivnih osjećaja. Bebe uznemirenih majki mogu ostati pretjerano uzbuđene i imati osjećaj da osjećaji jednostavno eksplodiraju iz vas.”1 Evo kako ovo funkcionira tokom normalnog kretanja naprijed-nazad u kojem roditelji automatski rade sa bebama. Vaša beba gleda u vas. Smiješ se i gugućeš. Ona uzvraća osmijeh i udara nogama od uzbuđenja. Gugutate i smiješite se s više uzbuđenja kako biste odgovarali njenoj bujnosti, a vas dvoje emotivno "plešete" zajedno, osjećajući se sve više voljenim i oduševljenim. Nakon nekog vremena, vaša beba ima dovoljno uzbuđenja. Ona treba da se smiri, da se vrati na niži nivo uzbuđenja. Ona skreće pogled. Neki roditelji bi joj se obratili u lice kako bi nagovorili više osmijeha, ali vi ste ti koji su uključeni najviše. Shvaćate da je vašoj bebi potreban odmor. Govorite umirujuće. Ona vam uzvrati pogled: Da li je bezbedno da se angažujete? Da, jeste. Nežno se smešite, spuštajući nivo energije. Ona se priljubi, zadovoljna. Pokupili ste njen znak. Ona uči da može da pokaže svoje potrebe, a vi ćete odgovoriti tako što ćete joj pomoći. To je taj siguran univerzum. Postoji uzbuđenje i umirujuće. Uz vašu pomoć, ona može podnijeti sve što dođe. Šta se zapravo desilo? Vaša beba je upravo naučila važnu lekciju o samoregulaciji iz svoje interakcije s vama. Ona može biti srećna, naporna, čak i preuzbuđena. Kada se počne osjećati disregulirano, zaneseno, može vam dati na znanje. Pomoći ćete joj da se smiri. Život je siguran. Ili, tačnije, vi ga takvim činite. Pomažete joj da reguliše svoje stanje osećanja, bilo da su ta osećanja dobra ili loša. Njena vezanost za vas će je čuvati. Ona može vjerovati univerzumu. Tokom prve godine života vašeg djeteta, ova interakcija će se ponoviti mnogo puta. Možemo tačno reći da vaše dijete uči lekciju o povjerenju, koja je fiziološki urezana u mozak vašeg djeteta. Tokom ove interakcije i svih onih koje slijede, neurobiolog Alan Šor kaže: „Majka prouzrokuje programiranje emocija u bebinoj desnoj strani mozga. Dijete koristi izlaz majčine desne hemisfere kao predložak za utiskivanje I razvoj u svojoj desnoj hemisferi.”2 Čak određujete i veličinu njegovog hipokampusa3 (više razvoja daje bolje učenje, upravljanje stresom i mentalno zdravlje), prednji cingulat (regulacija emocija) i amigdala (emocionalna reaktivnost). Ovo rano oblikovanje mozga utiče na nivo sreće i raspoloženje kasnije u životu, jer bolje razvijanje znači bolju sposobnost da se povežemo s drugima, regulišemo pozitivne ili negativne emocije i umirimo sebe. Davanje prioriteta vašoj vezi sa bebom olakšava brigu o njoj, jer to čini zadovoljnu bebu koja izrasta u sigurno, srećno i kooperativno dete. Umirivanje je neophodno za svaku bebu čiji mozak razvija sposobnost regulacije negativnih emocija direktno iz iskustva umirivanja. Većina, iako ne sva, dojenčad insistira na držanju i nošenju veći dio vremena, što im pomaže da se fiziološki reguliraju. Obrasci spavanja novorođenčeta sinhronizuju se sa majčinim, tako da su bebe koje spavaju u blizini mame bolje sposobne da regulišu nivo uzbuđenja i disanja, što smanjuje rizik od sindroma iznenadne smrti dojenčadi (SIDS). Povezivanje sa svojim detetom takođe vam pomaže da razumete njene jedinstvene znakove i potrebe, što gradi vaše samopouzdanje kao roditelja. Jednom kada beba nauči da je njeni staratelji pouzdano njeguju i štite, ona gradi na ovoj unutrašnjoj sigurnosti dok nastavlja sa sljedećim razvojnim zadacima istraživanja, ovladavanja okolinom i formiranjem odnosa s drugima. Možda mislite na ono što se sada naziva roditeljskom povezanosti kao o novom trendu, koji se često pripisuje dr. Bilu Sirsu. Ali u tome nema ništa novo; mi to radimo otkad postoje ljudi. Sam dr. Sirs kaže: „Roditeljska privrženosti nije novi stil roditeljstva......... U stvari, to je način na koji su roditelji vekovima brinuli o bebama, sve dok savetnici za brigu o deci nisu došli na scenu i primoravalli roditelje da slijede knjige umjesto svojih beba.” Roditeljstvo vezano za privrženost sada je podržano impresivnim korpusom akademske teorije i istraživanja, ali osnovna ideja je jednostavna i intuitivno očigledna. Ljudske bebe se rađaju bespomoćne u odnosu na druge sisare. Trebaju im roditelji da ih drže blizu dok ne budu u stanju da prežive sami. Nažalost, u našem društvu se razvio mit da roditeljska privrženost zahtijeva od roditelja da žive po samopožrtvovnim pravilima. To jednostavno nije tako. Ne morate stalno nositi bebu ili spavati zajedno da biste stvorili sigurnu vezu. Jedina osnovna smjernica – opet, to je zdrav razum – je da zdrava privrženost zahtijeva da budete u skladu sa znakovima vašeg jedinstvenog djeteta i reagirate na njih. A koji roditelj ne želi, u svom srcu, da uradi upravo to? Dakle, hajde da redefinišemo roditeljstvo vezano za privrženost. To je jednostavno odgovor na emocionalne i fizičke potrebe vaše bebe, koje u djetinjstvu obično uključuju boravak u neposrednoj fizičkoj blizini roditelja. Kao i kod svega u roditeljstvu, naša sposobnost da to uradimo zavisi od našeg sopstvenog emocionalnog rasta. Zapravo, istraživanje o tome otvara oči. Možemo predvidjeti tokom trudnoće – prije nego što se dijete i rodi! – da li će dijete biti sigurno vezano za roditelja. Kako? Jednostavno intervjuisanjem roditelja. Ako smo bili sigurno vezani za svoje roditelje, naša beba će gotovo sigurno biti sigurno vezana za nas. Ako, s druge strane, naši roditelji nisu pouzdano zadovoljili naše potrebe, a mi smo postali preokupirani ili izbjegavali vlastitu želju za vezom, bit će nam neugodno da se intimno povežemo sa svojom bebom. Srećom, ova korelacija se ne oslanja samo na ono što vam se dogodilo, već i na to kako ste se s tim pomirili. Kada razmišljate o svom djetinjstvu, isplivate na površinu emocije i uredite svoju životnu priču iz perspektive saosećajne odrasle osobe, vi zapravo razvijate svoj orbitofrontalni korteks - i u tom procesu postajete sposobni da roditeljstvo svoje bebe odgovorite na odgovor kako biste stvorili sigurnu vezanost. Zapravo, način na koji smo se mi kao roditelji pomirili sa svojom istorijom privrženosti je pouzdaniji prediktor sigurne privrženosti od bilo kojeg drugog faktora, uključujući specifične roditeljske prakse kao što je zajedničko spavanje ili čak koliko vremena provodimo sa svojim djetetom. Sretna vijest je da dok se pomirite sa vlastitom pričom iz djetinjstva, suptilno mijenjate svoju emocionalnu dostupnost svom djetetu, a vaše dijete u skladu s tim procvjeta, bilo da je dijete ili devetogodišnjak. Brinete li se da li je vaše dijete imalo dovoljno usklađenosti kao beba? Postavljanje optimalne arhitekture u prve tri godine, dok vaše dijete gradi svoj mozak, očito je bolje nego kasnije remodelirati. Ali najnovija istraživanja pokazuju da mozak raste i mijenja se tijekom života. Kada umirite svog četvero- ili šestogodišnjaka, njegov mozak još uvijek uči od vas kako da se umiri. Možda će morati malo više da plače kako bi izliječio svoje iskustvo osjećanja odvojenosti ili straha, ali dovoljno je mlad da bude otvoren za to izlječenje. Vaše strpljenje sa njegovim emocionalnim padovima je ključ za njegovo prevazilaženje svih ranijih povreda. Samo postaje još važnije zapamtiti da su njegova izazovna ponašanja crvena zastava da mu je potrebna vaša emocionalna pomoć. Razumijevanje koje dajete svom djetetu uvijek je ljekovito. I nijedan roditelj nije uvijek usklađen sa svojom bebom. Kao što istraživač Edvard Tronik kaže: „Samo možda dvadeset, trideset posto vremena je interakcija 'savršeno' sinhronizirana. Ostalo vrijeme, vi ste u sinhronizaciji, niste sinhronizirani, vraćate se u sinhronizaciju. Ovo neusklađenost oslobađa roditelje od tog stalnog tereta da budu savršeni – jer ne možete biti savršeni. Koliko god se trudili, ne možete biti. Kada se ponovo povežete, jedna od stvari koja se može dogoditi - ne uvijek, ali ponekad - je da stvorite nešto novo. Smišljate novi način da zajedno uradite nešto što nikada ranije niste radili. Ako stvoriš nešto novo, rasteš. A bebe tek treba da rastu.” 4 PROCJENA POVEZANOSTI “Čudna situacija” orkestrira kratko, ali stresno razdvajanje i ponovno okupljanje u situaciji koja je čudna djetetu. Koristeći djetetov odgovor na situaciju, istraživači klasifikuju petnaestomjesečnu djecu na:  Sigurna: ova djeca protestiraju protiv roditeljskog odlaska i roditelj ih lako utješi kada se vrati. Navedeni kao sigurno vezani, mogu biti pod stresom odvajanja, ali vjeruju da će roditelj, po njegovom ili njenom povratku, pružiti udobnost i sigurnost. Ispostavilo se da imaju bolje odnose s roditeljem za kojeg su sigurno vezani, ali to nije sve. Kako se razvijaju, ova djeca se rangiraju kao bolje prilagođena u gotovo svakom pogledu, uključujući međuljudski i akademski.  Otporna/ambivalentna/zaokupljena: Ova mala djeca protestuju zbog roditeljskog odlaska, ali odbijaju utjehu od roditelja po njegovom ili njenom povratku. Očigledno su naučili da njihov roditelj nije uvijek pouzdan u zadovoljavanju njihovih potreba i da im je teško pronaći utjehu od roditelja. Zapravo, djeluju ljutito, kao da roditelj uskraćuje ono što im treba. Kako sazrijevaju, ova djeca ostaju fokusirana na traženje sigurnosti u odnosima, ali zbog svoje žestoke potrebe imaju tendenciju da stvaraju neispunjavajuće uključenosti. Njihova preokupacija potragom za ljubavlju može ih spriječiti da se na odgovarajući način bave drugim razvojnim zadacima prilagođenim uzrastu, kao što su učenje i eksperimentiranje s neovisnošću. Ova djeca često postaju previše uključena u vršnjake u pokušaju da zadovolje nezadovoljene potrebe vezanosti.  Iybjegavajuća: Ova se djeca možda ne bune protiv roditeljskog odlaska i ne traže utjehu po povratku roditelja. Ne izražavaju potrebe za udobnošću primjerenim godinama, očigledno zato što pretpostavljaju da te potrebe neće biti zadovoljene u vezi. Iako se u ovoj laboratorijskoj situaciji čine samostalnijima, nisu samostalniji ni kod kuće ni u školi, a zapravo ih vaspitači ocjenjuju kao zahtjevnije od druge djece istih godina. U stvari, kada se njihova fiziologija prati tokom Čudne situacije, ispostavilo se da ovi mališani imaju ubrzane otkucaje srca i nivoe kortizola, što ukazuje na to da su, iako su naučili da to maskiraju, zapravo veoma uznemireni kada roditelj napusti sobu. Kako odrastaju, ova usamljena djeca smatraju da su njihove emocionalne potrebe neodoljive i zastrašujuće i tako ih potiskuju. Osim ako nemaju priliku iskusiti terapiju ili drugu transformacijsku ljubavnu vezu, možda neće razviti mnogo kapaciteta za intimnost. Iako mogu uspjeti u akademiji ili sportu, njihov nedostatak društvenih vještina često ograničava njihovu sreću, pa čak i uspjeh u karijeri. DJECA (13–36 MJESECI): IZGRADNJA SIGURNOG POVEZIVANJA Pogledajmo šta se dešava sa vezom roditelj-dijete kada naša beba udari u "strašne druge godine". Kao malo dijete, on je sada sposoban regulirati svoju fiziologiju, ali se i dalje u velikoj mjeri oslanja na vas da mu pomognete da se emocionalno regulira. Njegove emocionalne kontrole u frontalnom korteksu su još uvijek u izgradnji. Ironično, dok je posao mališana da se afirmiše kao aktivan istraživač svog svijeta, ono može početi razvijati ta krila samo ako je sigurno vezan za svoj odnos s nama. Sada imamo više od četrdeset godina istraživanja, uključujući longitudinalne studije, koje prate učinak sigurnog vezivanja. Kako sigurno privržene bebe stare, formiraju bolje odnose s drugima, imaju veće samopoštovanje, fleksibilnije su i otpornije pod stresom i bolje rade u svakom aspektu života, od školskih zadataka do vršnjačkih interakcija. UKOLIKO SE UKAŽE POTREBA ZA PRODUŽENIM BORAVKOM  Odaberite toplu, njegujuću, fleksibilnu njegu s visokim omjerom osoblja i djece.  Odložite dnevni boravak što duže možete.  Skratite radne sate koliko god možete.  Razmislite o tome da odložite još jedno dijete dok vaše prvo ne bude predškolac, tako da možete produžiti vrijeme povezivanja sa oba. Dječje godine su još napornije nego inače za djecu u obdaništu, a čak je i najposvećenijem roditelju teško biti strpljiv sa malim djetetom kada ste neispavani i ometeni s novorođenčetom.  Razmislite o eliminisanju TV vremena. Ovo eliminiše mogući uzrok agresije (što je vjerojatnije kada su djeca u obdaništu) i također pomjera fokus vašeg djeteta na vas kao na vođu od koga uzima svoje znakove.  Kada ste kod kuće, toplo se družite sa svojim djetetom na sve načine opisane u ovoj knjizi kako biste ojačali svoju vezu. Ako je vaše dijete teško dijete, zapamtite da je dio toga svakodnevna razdvojenost i pojačajte svoju vezu uz puno fizičke igre. Najbolja zaštita koju možete pružiti svom djetetu je uvijek sretan, miran odnos s vama. Koliko god to izgledalo neobično, petnaestomjesečna djeca već su razvila tumačenja o tome kako odnosi funkcioniraju i strategije za zadovoljenje njihovih međuljudskih potreba. Ukoliko se nešto ne promijeni, koristit će ove strategije do kraja života. Pretpostavimo da je naše hipotetičko petnaestomjesečno dijete razvilo sigurnu vezanost. Naučila je da može računati na svoje roditelje da će odgovoriti na njene znakove. Sada kada može da se zamara, spremna je da istražuje svet. Da li su joj i dalje potrebni roditelji? Očajno. Kako kažu Gordon Neufeld i Gabor Mate, autori knjige Drži se za svoju djecu, njeni roditelji su njena Sjevernjača, tačka oko koje kruži. Samo je pokušajte odvesti na igralište i sjediti u blizini njene kutije s pijeskom na klupi u parku. Dok se igra, redovno će vas gledati kako bi se uvjerila. Zatim pređite na sljedeću klupu u parku. Niste ništa dalje od nje nego što ste bili prije. Gledate je da podigne pogled, tako da možete odmah dozvati njeno ime. Odmah te vidi, maše joj kao i obično. Ali nastavlja li se igrati? Ne. Ona se namršti. Možda čak i zaplače. Gotovo je sigurno da te pozove ili priđe. Ona „napuni gorivo“ – dobije zagrljaj – i tek onda se vrati u pijesak. Šta se desilo? Njena Severnjača se pomerila. Morala je da se preorijentiše. Kako dnevni boravak utječe na vaše dijete? Ono što se dešava kod kuće uvijek će biti mnogo važnije od onoga što se dešava u vrtiću, jer je vezanost vašeg djeteta za vas toliko dominantna u njegovoj psihi. Ipak, ako je vaše dijete u vrtiću više od dvadeset sati sedmično, ti sati će sigurno imati utjecaja na razvoj vašeg djeteta. Neki od ovih utjecaja su pozitivni, jer dijete uči vršnjačke vještine i dobija široku priliku za istraživanje. Ali bebe su dizajnirane da budu u bliskom kontaktu sa primarnom odraslom osobom. Roditelji su više prilagođeni svom djetetu, obično imaju manje djece o kojima treba brinuti, i jednostavno im je više stalo, tako da bolje zadovoljavaju potrebe beba. Nažalost, Sjedinjene Američke Države ne osiguravaju plaćeno porodično odsustvo, tako da otprilike polovina svih beba u ovoj zemlji većinu svojih budnih sati u prve dvije godine provede daleko od roditelja. Ovo je kritični razvojni period tokom kojeg se razvijaju centri za emocije u mozgu. Šta to znači u praksi? Kada se nasmejete dvomesečnom detetu, potrebno je neko vreme da vam uzvrati osmeh. Taj ples je dio onoga što razvija neurone u orbitofrontalnom korteksu, moždanom centru za emocionalnu inteligenciju. Ali kada se radnica u obdaništu nasmije bebi, jedva čeka da joj uzvrati osmijeh – ima još dvije ili tri bebe kojima treba brinuti. Iznova i iznova tokom svog dana, bebi može nedostajati prilagođavanje koje joj je potrebno. Nasuprot tome, beba koja se brine o jednom na jedan sa starateljem koji reaguje na njega može zadovoljiti svoje potrebe gotovo jednako dobro kao i roditelj. Do dječijih godina, dijete čije su potrebe odgovorno zadovoljene biće bolje pripremljeno za grupnu brigu. Roditelji bi, međutim, trebali znati da dvogodišnjaci koji provode najviše vremena u brizi o djeci obično imaju najviše problema u ponašanju.5 To je razumljivo, budući da su mališani koji su pod stresom – a odvajanje od roditelja stres je za malo dijete – skloni su više glumiti. Srećom, iste studije otkrivaju da visokokvalitetna roditeljska briga štiti djecu od negativnih efekata dnevnog boravka.6 Drugim riječima, vaše dijete se može ponašati više zbog razdvojenog vremena, ali ako se prema njegovom ponašanju odnosite s razumijevanjem, vaš odnos, i njegova psiha, ostaće netaknuta. Srećom, djeca u obdaništu su usklađena kao i druga djeca do treće godine. Ovo je možda savršeno doba za početak „škole“, budući da su djeca sposobnija verbalno izraziti svoje potrebe i mogu čekati da ih zadovolje. Psiholozi istraživanja još uvijek provode longitudinalne studije koje će nam dati potrebne informacije o efektima dnevne njege, ali znamo da je kvalitet njege izuzetno važan. A budući da se toliki dio razvoja mozga koji određuje tendencije raspoloženja, anksioznosti i depresije u kasnijoj životnoj dobi javlja tokom prve godine, rezultati su u određenoj mjeri već poznati. Jedini je zdrav razum pokušati da dojenčadi pružimo usklađene veze koje su im potrebne tokom te prve, kritične godine. PREDŠKOLSKI UZRAST (3–5 GODINA): RAZVOJ NEZAVISNOSTI Vi ste još uvijek centar postojanja vašeg predškolskog djeteta, zvijezda Sjevernjača (ili vođa vezanosti) oko koje se ono orijentiše. On zna, na primarnom nivou, da bi, ako bi bio odvojen od vas, bio nezaštićen i suočio se sa strašnim rizicima, možda uključujući i smrt. Možda pregovara s vama kao advokat na obuci i sve više može bez vas dok je u školi ili sa prijateljima, ali majka priroda ga je učinila zavisnim s razlogom. Taj razlog nije samo njegova potreba za zaštitom; njegova zavisnost od vas ga takođe čini otvorenim za vaše vodstvo. Možda se čini da vas ne "sluša" uvijek, ali vi ste mu i dalje najpouzdaniji izvor informacija o svijetu, pa čak i o njemu samom. Mnogi roditelji koji su lako riješili anksioznost odvajanja svog mališana u ranijem dobu počinju biti frustrirani ili zabrinuti kada se ona teško odvaja od njih kako bi krenula u predškolu. “Šta nije u redu s mojim djetetom?” mogu se pitati. “Zašto nije nezavisnija?” Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo razmotriti šta zapravo znači nezavisnost. Kada razmišljamo o samostalnom djetetu, obično pomislimo na dijete koje se lako odvaja kao dijete, koje može prenoćiti bez osvrtanja do pete godine, a sa devet godina odlazi na mjesec dana u kamp za spavanje. To je nezavisno dete, zar ne? Zapravo, ne. Ispostavilo se da ovi scenariji možda nemaju mnogo veze s neovisnošću. Oni govore o odvajanju od roditelja, što nije nužno isto što i nezavisnost. Djeca su biološki dizajnirana da se orijentiraju oko zvijezde Sjevernjače ili vođe vezanosti, tako da kada su daleko od nas zavise od nekoga, bilo da je to najbolji prijatelj ili učitelj. Ta zavisnost je obično dobra stvar u odnosu na nastavnika, jer je dete spremnije da prihvati njen uticaj i usmerenje. Ali orijentacija oko vršnjaka je faktor rizika za djecu. Štaviše, činjenica da se dijete može lako odvojiti od roditelja nije nužno dobra stvar. Ne bismo očekivali da će četveromjesečno dijete biti samostalno; to bi bio pokazatelj abnormalnog razvoja. I sjećate se našeg petnaestomjesečnog djeteta koji ne podiže pogled kada ga mama ostavi u Čudnoj Situaciji od maloprije? Da li je on zapravo nezavisniji? Ne. Mala djeca koja kao da nisu primijetila da roditelj izlazi iz sobe nisu bila djeca koja su odrasla da budu samostalna. Bila su to izbjegavajuća djeca koja su odustala od zadovoljenja svojih potreba, pa su prikrila svoju anksioznost, iako su im srca kucala. Ova djeca mogu krenuti u kamp bez pogleda unatrag, ali to lako odvajanje od roditelja zapravo može biti znak pohabane privrženosti koja će im onemogućiti sposobnost uspostavljanja odnosa s drugima. Djeci je potrebna figura vezanosti da bi se osjećala prizemljeno. To je ožičeno za preživljavanje; roditelj obezbeđuje sigurnu osnovu da se dete oseća dovoljno bezbedno da istražuje svet. Kada djecu "guramo" u emocionalnu nezavisnost, pokazuju istraživanja, ona postaju sve potrebnija. Ponekad se previše angažuju u grupi vršnjaka i fiksiraju se na drugu djecu kao objekte vezanosti. O nastajanju nezavisnosti možemo razmišljati kao o tome da dijete vjeruje u svoju sigurnu privrženost roditelju dovoljno da se može uključiti u svijet i uspješno obavljati svoje razvojne zadatke prilagođene uzrastu. To znači igrati se s drugom djecom bez udaranja, ili odgovarajuću interakciju s učiteljem, ili učestvovati u sportskom timu bez bijesa, ili preuzimati odgovornost za domaći zadatak. U početku ti zadaci obično uključuju roditelje, ali s vremenom dijete počinje samostalno komunicirati sa svijetom. To je nova nezavisnost. Dakle, umjesto da razmišljamo o nezavisnosti kao da ima veze s odvajanjem našeg djeteta od nas, promatrajmo nezavisnost kao sposobnost našeg djeteta da se osjeća samopouzdano i kompetentno u interakciji sa svijetom i upravljanju svojim životom, dok svoju ulogu postepeno smanjujemo s direktne intervencije na sporednu dostupnost do telefonske moralne podrške. Šta dete čini nezavisnim? Koreni i krila. Nezavisnost je ukorijenjena u sigurnoj privrženosti – znanju da su mama i tata tu kada je potrebno. Jednom kada djeca saznaju da smo dostupni ako nas žele, mogu se usredotočiti na svoje odgovarajuće razvojne zadatke, koji uključuju osamostaljivanje u rukovanju svojim odgovornostima. Ako ne znaju mogu li se osloniti na mamu i tatu, djeca postaju preokupirana pokušajima da pridobiju pažnju i odobravanje, a to im smeta u savladavanju razvojnih zadataka primjerenih uzrastu. Ako ova afirmacija ne dolazi od roditelja, djeca postaju zaokupljena time da je dobiju od vršnjaka, često s ružnim rezultatima. Krila? Osećam se moćno! Kada dozvolimo da prirodna asertivnost djece procvjeta dajući im kontrolu nad aspektima njihovog života tamo gdje je to prikladno, također potičemo njihovu neovisnost u razvoju. Kao što smo vidjeli, ovo počinje rano. Kako mališani pređu godinu dana, postaju asertivniji. Njima je potrebno iskustvo moći u najpozitivnijem smislu – da mogu djelovati na svijet i postići željeni rezultat. Oni također moraju znati da smo još uvijek dostupni kao rezervna kopija. Taj razvoj osjećaja sposobnosti u kontekstu našeg vođenja je ono što pomaže djeci da razviju samopouzdanje, što je sam početak nezavisnosti. ŠKOLARCI (6–9 GODINA): FONDACIJA ZA TINEJDŽERSKE GODINE Kako se to dogodilo? Vaš predškolac je nekako postao punopravni đak osnovne škole. Mnogo je lakše – oni imaju mnogo više samokontrole. Oni su kooperativniji i privrženiji. Ali ovdje se stvari komplikuju. Vi samo živite svoj život, pokušavate da održite užurbano domaćinstvo i dobijete večeru na stolu, dok se vaše dijete oblikuje u osobu kakva će postati. Tokom školskih godina, većina roditelja je toliko iscrpljena i preplavljena životom da nam je laknulo što je naše dijete sve više fokusirano na grupu vršnjaka. Ali ako radne dane provodite odvojeno, a vikende natrpate sportom, vremenom ispred ekrana i prenoćima, lako će se vaši svjetovi sve više udaljavati. Sada je toliko samodovoljan, tako orijentisan na vršnjake i toliko zaokupljen svojim raznim ekranima da je moguće provesti cijeli vikend i jedva vidjeti svog osmogodišnjaka. Možda to još ne možete vidjeti, ali vaš utjecaj već počinje da jenjava, jer vaše dijete počinje oblikovati svoje ponašanje izvan kuće prema normama školskih drugova i medijskih slika. Djeca se prirodno obraćaju grupi vršnjaka radi druženja i medijima za tragove o društvenim „normama“. Opasnost je kada se ne osjećaju čvrsto usidrenim za svoje roditelje kao svoju zvijezdu Sjevernjaču i počnu se orijentirati oko svoje vršnjačke grupe ili medijskih vrijednosti. Ako ne učvrstimo blisku vezu prije nego što naša djeca krenu u srednju školu, obraćaju se negdje drugdje za povezivanje i vodstvo. Nažalost, kada shvatimo da gubimo svoje dijete u grupi vršnjaka, teško je privući njihovu pažnju. Vaš cilj tokom osnovne godine je da izgradite čvrst odnos sa svojim djetetom, koji će vam pružiti protutežu vršnjačkoj kulturi i čvrstu osnovu za prolazak kroz tinejdžerske godine. Ali, kako?  Razvijte porodične rituale koji njeguju povezanost. Porodični sastanci. Nedeljna jutarnja užina. Subotnji ručak sa tatom na putu za nedeljnu kupovinu namirnica. Odlazak u branje jabuka svakog septembra ili zajedničku izradu kostima prije Noći vještica. Šta god radi za vašu porodicu, pretvorite ove mogućnosti povezivanja u rutinu, tako da im se svi raduju i da se one pouzdano ostvare.  Oduprite se impulsu da kažete “da” još jednom sastanku kako biste mogli učiniti više. Umjesto toga, provedite malo odmora samo u druženju sa svojim djetetom. Sada je vrijeme kada postavljate temelje za odličnu vezu kasnije.  Učite od znakova o nezavisnosti od svog djeteta. Zrelost ne dolazi u pravoj liniji; male regresije su normalne. Imajte na umu da će nakon perioda nezavisnosti koji zahtijevaju ponašanje „odraslih“, kao što je noćenje vađeg djeteta iziskivati dodatnu pažnju od vas. Umjesto da je sramotite da „glumi svoje godine“, ispunite te potrebe ponovnim povezivanjem s njom na visceralnom nivou. Možda vam se čini da ste upravo juče završili sa obukom za tutu, ali 12. godina je odmah iza ugla. Ovo je tvoja posljednja, najbolja šansa. Iskoristite ove slatke, razumne, osnovne godine dok ste još uvijek centar života vašeg djeteta. Osnove Povezivanja Jedini najvredniji koncept koji sam izvukla iz vaših svakodnevnih e-poruka i web stranice je jednostavno prisjećanje da je sve što ikome od nas zaista treba jeste ljubav. Čini se tako jednostavno, ali može biti tako teško u težini trenutka. Otkako sam se upoznala sa vašim radom, počela sam da ponavljam svom sinu šta je to što on govori ili želi. Bez obzira da li sam voljna ispuniti njegovu želju ili ne, znam da ispunjavam kritičnu potrebu da se osjeća saslušano i potvrđeno. Za njega je ponekad dovoljno znati da čujem. . . i kako se ispostavilo, povezivanje sa mnom je bilo sve što mu je trebalo. —Ašli, trudna i majka dvogodišnjaka U svojoj kliničkoj praksi često vidim da porodice dođu do kriznih tačaka kako njihova djeca dostižu određene uzraste. Ovo se prvo dešava oko trinaestog meseca, kada bebe postanu mala deca i počnu da imaju bes. U ovom trenutku, neki roditelji traže pozitivne strategije koje im omogućavaju da čuvaju svoje dijete na sigurnom i nude smjernice, dok ga uvjeravaju da su na njegovoj strani. Te porodice su na putu ka win/win odnosu; sve dok nastave da slušaju, opiru se kažnjavanju i brinu o bilo kakvim razdorima, ostat će blizu svog djeteta doživotno. Šta je sa porodicama koje počnu kažnjavati svoje dijete? Svaki put odguruju svog mališana i umanjuju svoj uticaj na svoje dijete, a da to i ne znaju. Sve dok je možemo uplašiti i uvući u tajm-aut, naše dijete može slušati naše direktive. Ali njena spremnost da nas sasluša se smanjuje sa svakom kaznom, a kad bude imala pet ili šest godina i prevelika da bi je mogla fizički kontrolirati, njen će stav biti buntovnički. Ovo će nastaviti da eskalira u tinejdžerske godine, kada deca izlaze iz kuće da traže ljubav na svim pogrešnim mestima, nesvesno odbacujući sigurnosnu mrežu porodice. Ako ste kažnjavali svoje dijete, možda mislite da je ovaj scenario alarmantan. Na kraju krajeva, vaše dijete vas voli. Većinu vremena čak radi ono što mu kažete. I u pravu ste, donekle. Djeca su dizajnirana da vole svoje roditelje – čak i, nažalost, kada im ti roditelji naškode. Ali njihove šanse za preživljavanje se povećavaju ako ne poštuju direktive odraslih koji nisu na njihovoj strani, a ako kažnjavate, vaše dijete ima dovoljno dokaza da niste uvijek na njegovoj strani. Dakle, kazna umanjuje vaš utjecaj i nagriza vašu bliskost s djetetom, što postaje sve očiglednije kako vaše dijete stari i manje ovisi o vama. Je li prekasno? Nikad. Uvijek možete ojačati narušenu vezu sa svojim djetetom. Ali za to je potreban rad, žestoka namjera i puno ljubavi. Ovo poglavlje će vam pokazati kako. KAKO SE DUBLJE POVEZATI SA VAŠIM DJETETEM Svaki dan igram deset minuta igre usmjerene na djecu, a kad je moj muž kući onda i on to radi, tako da ponekad ona dobije dvadeset minuta nepodijeljene pažnje. Ovo je bio ključ za nas. Odmah nakon našeg vremena za igru, moja ćerka je više kooperativna, spremna da sluša i manje uznemirena. Što se češće povezujem s njom pod njenim uslovima, to više vidim svoju sretnu, kooperativnu, samouvjerenu, punu poštovanja i voljenu kćer. Čak i svoje igračke dijeli sa bratom nakon što se igramo s njom. Za nas je radio kao prekidač za svjetlo; Trik je u održavanju vremena za igru i radu na našoj emocionalnoj regulaciji kada stvari nisu lake. Veza, veza, veza. Vrijedi toga! —Tereza, majka trogodišnjaka i bebe Pretpostavite da ćete morati da uložite značajnu količinu vremena stvarajući dobar odnos sa svojim djetetom. Kvalitetno vrijeme je mit, jer nema prekidača za uključivanje bliskosti. Zamislite da stalno radite i da ste odvojili veče sa suprugom, kojeg ste jedva vidjeli u proteklih šest mjeseci. Da li odmah počinje da ogoli svoju dušu? Nije vjerovatno. U vezama, bez kvantiteta nema kvaliteta. Ne možete očekivati dobar odnos sa ćerkom ako svo vrijeme provodite na poslu, a ona provodi svo vrijeme sa prijateljima, ekranima ili dadiljom. Koliko god da je teško s pritiscima posla i svakodnevnog života, ako želimo bolji odnos sa svojom djecom, moramo osloboditi vrijeme – svakodnevno – da ostvarimo bliskost. Zaslužujemo povjerenje naše djece svojim svakodnevnim ponašanjem: ispunjavamo obećanje koje smo dali da ćemo igrati igru s njim, pokupiti ga na vrijeme, razumjeti čak i kada nije najbolje. Ne morate ništa posebno da radite da biste izgradili odnos sa svojim djetetom. Dobra i loša vijest je da svaka interakcija stvara vezu. Kupovina namirnica, zajedničko putovanje i vrijeme za kupanje važni su barem koliko i velika rođendanska zabava koju ste planirali za njega. Ne želi da podijeli svoju igračku, ili da ode u krevet, ili da radi domaći? Kako se nosite sa svakim izazovom dok on raste jedna je cigla u temelju vaše veze i njegove psihe. Budući da je veliki dio našeg vremena s našom djecom o upravljanju svakodnevnim životnim zadacima, važno je da budete sigurni da su vaše rutine ispunjene zabavom, smijehom i toplinom, umjesto da samo pomjerate svoje dijete kroz raspored. Igra je jedan od najpouzdanijih načina da ublažite napetosti i izgradite povjerenje sa svojim djetetom. Nažalost, život, sa svojim beskonačnim smetnjama i stalnim razdvajanjima, ima način na koji narušava vezu. Poslovi, škola, tehnologija, iscrpljenost i odgovornost da našu djecu držimo u zauzetim rasporedima zavjeravaju nas u tome da se duboko povežemo. Produženi boravak je odvajanje, ali za dijete, vrijeme za spavanje pretstavlja isto. U stvari, za malo dijete, svaki put kada je vaša pažnja usmjerena negdje drugdje je odvajanje. Zato se ponašaju čim se javimo na telefon ili počnemo kuhati večeru. Čak i kada vodite svoje dijete na zadatke, ono bi moglo doživjeti vašu usredotočenost na listu i prodavce kao razdvajanje, i glumiti, zahtijevajući vašu pažnju. Zato svi roditelji treba da se iznova povezuju sa svojom djecom, samo da poprave svakodnevnu eroziju stvorenu normalnim životnim razdvajanjima i smetnjama. Učinkovito roditeljstvo je gotovo nemoguće dok se pozitivna veza s vašim djetetom ne uspostavi ponovo, pa razmislite o tome kao o preventivnom održavanju prije nego što dođe do problema. Roditelji prirodno daju sidro, ili kompas, za djecu da se pričvrste i ostanu orijentirani. Kad su odvojeni od nas, potrebna im je zamjena, pa se orijentišu oko nastavnika, trenera, elektronike ili vršnjaka. Kada ponovo fizički sakupite svoje dijete u svoju orbitu, ponovo ga sakupite i emocionalno. Budite spremni na to da će se ovisnost vašeg djeteta pojaviti kada se vaše dijete ponovo spoji s vama, u obliku onoga što je Antoni E. Volf, autor knjige Gubi Se Iz Mog Života ali Kad Mene I Šeril Odbaciš do Centra?, naziva "beba". Šta je beba? Vaše dijete se rado igra u vrtiću, ali čim se pojavite, on se slomio. To je zato što je potiskivao svoje potrebe ovisnosti kako bi mogao samostalno funkcionirati u zahtjevnom okruženju. Vaše sigurno prisustvo mu signalizira da se može opustiti i spustiti gard. Dakle, njegovo odraslo ja (ono što nazivamo njegovim izvršnim funkcioniranjem) uzima prijeko potrebnu pauzu, a beba sama preuzima kontrolu, cvili, bespomoćno i glumi. Ovo nije vrijeme za smjernice; trenutno ne može glumiti svojih godina. Zgrabite ga, dajte mu to prigušenje koje mu je potrebno i izvucite ga odatle. Neki mališani treba da plaču nekoliko minuta u vašim rukama prije nego što budu spremni za autosjedalicu; predškolci se mogu vratiti na bebi razgovor. Prihvatite sve ovo kao dokaz utjehe prilagođene uzrastu koju vaše dijete nalazi u vašem društvu. Neki roditelji prigovaraju tome kao „ohrabrujućoj zavisnosti“. Ja to vidim kao dopuštanje zavisnosti koja ionako postoji, a koja će inače ići tajno. Ne brinite; vaše dijete neće zauvijek zavisiti. U stvari, djeca koja zadovolje svoje potrebe ovisnosti brže brže prelaze zdravu tranziciju u nezavisnost. Djeca kojoj su potrebe za ovisnošću ugušene obraćaju se grupi vršnjaka kako bi ih upoznali ili pronalaze male ovisnosti poput elektronike kako bi te potrebe držali podalje. KAKO DA ZNATE KADA ODNOS SA VAŠIM DJETETEM IZISKUJE DODATNI NAPOR? Najveći izazov za moje strpljenje uvijek je bio kada se čini da moja kćerka namjerno odbija da sarađuje. Inspirisana vašim biltenom, odlučila sam da napravim eksperiment. Kada je postala prkosna, jednostavno sam prišla do nje i snažno je zagrlila i rekla joj koliko je volim, a zatim tihim glasom ponovila molbu. Efekat na moj krvni pritisak bio je impresivan, ali efekat koji je imao na njeno ponašanje bio je neverovatan. Od prkosne je postala željna da ugodi u jednom zagrljaju. —Kristin, majka trogodišnjaka Najočigledniji znak da je vašem odnosu s djetetom potrebna popravka je prkos. Djeca će uvijek imati prioritete koji se razlikuju od naših, ali žele da se osjećaju dobro u svom odnosu s nama, pa zapravo žele da sarađuju. Kada to ne urade, to je obično signal prekida veze. Dakle, prkos nije problem discipline, to je problem u vezi. Budući da su mala djeca toliko praštanja i bar u nekim slučajevima traže odobrenje i bliskost svojih roditelja, većina roditelja kaže da imaju dobar odnos sa svojom djecom. Svakako znamo da ih volimo, čak i ako izgubimo živce. Ali do trenutka kada pođu u šesti razred, manje od polovine djece u Sjedinjenim Državama svoju komunikaciju s roditeljima opisuje kao pozitivnu. Ako smatrate da ne možete doći do svog djeteta; ako vaše dijete ne sluša ili ne slijedi vaše zahtjeve ili vam se čini da je tvrdokorno prema vašem bijesu; ako redovno vičete, dajete "posljedice" ili stavljate svoje dijete na tajm-aut, onda je potrebno poraditi na vašem odnosu sa djetetom. Ali čak i ako se vaše dijete jednostavno čini teškim, možda vam daje poruku da joj treba nešto od vas što ne dobija. To ne znači da ste nekako pokvarili svoje roditeljstvo. S mnogo djece je teže uspostaviti vezu jer imaju kolike, jake volje ili su rođena sa specifičnim izazovom, kao što je genetska predispozicija za anksioznost ili depresiju. Druga djeca se susreću s faktorima rizika kao što su razvod, bolest, razdvajanje, majčina postporođajna depresija ili brat ili sestra rođena dok su i sama još bebe. Današnja norma da mala djeca provode mnogo vremena u odsustvu roditelja jednostavno ne funkcionira za svu djecu. Mnogi roditelji slijede zastarjele roditeljske savjete u želji da daju sve od sebe za svoje dijete. A naša kultura ne uči roditelje kako da treniraju emocije, tako da ponekad emocionalni ruksak prepun frustracije ili tjeskobe sprječava dijete da se osjeća blisko. Konačno, samo u prirodi ljudskih odnosa nailazimo na konflikte sa svojim djetetom. U svim ovim slučajevima, dijete se može osjećati nepovezano i ponašati se prkosno. To je uvek signal da moramo da popravimo vezu. Potrebno je strpljenje, sposobnost da regulišemo sopstvene emocije, sreća i naporan emocionalni rad da bismo popravili narušenu vezu. Dobra vijest je da nikada nije kasno da izliječite svoju vezu sa svojim djetetom. Budući da se razdvajanja i sukobi dešavaju svakodnevno, male popravke moraju biti svakodnevni ritual. Za veće popravke potrebno je više vremena i pažnje, a ponekad i pomoć terapeuta, ali su uvijek mogući. Niko ne može zauzeti vaše mjesto u srcu vašeg djeteta; ti ćeš uvek biti njen roditelj. Možda vam se čini da je otvrdnula svoje srce, ali vaša slatka djevojčica je unutra i čeka da se ponovo poveže s vama. POVEZIVANJE SA TEŠKIM DJETETEM Šta ako imate dijete koje nije motivirano vezom? Djeca iz spektra autizma ili oni koji imaju problema s senzornom obradom su dobri primjeri. Ova djeca žele da se povežu; samo morate biti kreativni kako biste pronašli načine povezivanja koji najbolje funkcioniraju. Ako vaše dijete odgovara ovom opisu, pozivam vas da ne odustanete od traženja veze. Obratite posebnu pažnju na način na koji vaše dijete reaguje i prilagodite svoje pokušaje u skladu s tim. Šta je sa djecom koja su jednostavno izazovna? Ko kao da pokušava da vas otera vrišteći i zabadajući vam prste u nos i pljuvajući po vama? Vjerovali ili ne, i ta djeca žele biti bliska. Zapravo, način da se ublaži njihovo problematično ponašanje je zapravo povezivanje više, a ne manje. Hajde da razmotrimo kako ovo funkcioniše. Kada je Džonatan imao oko trinaest mjeseci, počeo je neprestano cviliti. Probudio se plačući i nervozan cijeli dan. Odlučan i nije ga bilo lako omesti, vrištao je ako mu majka promijeni pelenu ili ga otac podigne da ga udalji od televizijskog ekrana. Odbio je remen, ali je insistirao da ga većinu vremena podignu i drže na majčinom kuku. Tamo bi je čupao za kosu, stavljao joj prste u nos ili vrisnuo na njeno uho. Kada je njegova majka, Bruk, pokušala da uradi bilo šta po kući, Džonatan je trgao knjige s police i bacao ih okolo, ili ispraznio svaki ormarić do kojeg je mogao doći. Pogledao bi pravo u nju i udario psa, ili bi svukao pelenu i piškio po podu. Bruk je osjećala da mora da radi nešto strašno loše kao majka. Bruk je počela brigom o sebi – uvek naša prva roditeljska odgovornost. Počela je da izvodi Jonathana iz kuće svako jutro kako bi se mogla naći s drugim roditeljima i djecom. Kada se njegovo cviljenje smanjilo, shvatila je da mu je sigurno bilo dosadno kod kuće s njom cijeli dan. Takođe je radila na sopstvenoj tendenciji da se upusti u borbu za moć sa svojim mališanom, razmišljajući o tome kako su je roditelji naterali da pristane na njihove želje čak i na stvarima koje su retrospektivno izgledale trivijalne. Odlučila je svom sinu snažne volje dati veću kontrolu nad vlastitim životom i počela mu nuditi izbor: “Crvena šolja ili plava šolja?” Kako bi smanjila svoju iritaciju, temeljnije je zaštitila kuću od beba kako bi mogla jednostavno slegnuti ramenima kada se on kod kuće "upustio u stvari", govoreći sebi da povećava svoj IQ i njeguje nezavisnost svakim istraživanjem. Sve ove promjene su olakšale stvari, ali Džonatan je i dalje često bio izazovan. Bruk je odlučila pokušati stvoriti više veze. Svjesno je što češće toplo gledala Džonatana u oči i počela je nuditi ničim izazvana maženja, umjesto da ga podigne samo kada je cvilio. Bruk je radila na stvaranju sigurne, zabavne veze tako što je započinjala grube sesije s Džonatanom, tokom kojih su se valjali po tepihu, hrvajući i smijući se. Njegovo kikotanje tokom ovih igara omogućilo je njegovom uzrastu prikladne anksioznosti male djece da isplivaju na površinu i ispare, tako da je postao malo fleksibilniji. Bruk je, zauzvrat, počela da prilazi Džonatanovom tijelu s više poštovanja, puštajući ga da umije lice i mijenja pelene stojeći dok se igrao. Kako je Jonathan postao ljubazniji, Bruk je shvatila da je njegovo agresivno fizičko ponašanje prema njoj zapravo bio nespretan pokušaj povezivanja. Počela je zaigrano da odgovara, na primer: „Opet pokušavaš da mi gurneš prste u nos?! Nema šanse! Ok, igrajmo Nosnih Prstića. Vidi možeš li se približiti. . . . Pobjegla sam. . . . Ok, moj red. . . . Mogu li prste približiti tvom nosu? . . . Oh, kako si brz!" Kada je poželio da je pljuje, ona ga je izvela napolje na takmičenje u pljuvanju, ponovo transformišući njegovu agresiju u vezu. Konačno, kada je morala postaviti granicu, a Džonatan je bio neutješan, Bruk se podsjetila da mu je samo potrebna prilika da zaplače i držala ga saosjećajno, umjesto da postane ogorčena. Ponekad bi joj se izvio iz ruku, ali za nekoliko minuta bi joj se popeo u krilo i privio se uz nju dok je jecao. U roku od mjesec dana od njenog novog pristupa, Bruk je izvijestila da se Džonatan transformirao. “Još je tvrdoglav, ali sada izgleda mnogo sretniji, a život je mnogo lakši.” Bruk uči kako da se nosi sa jedinstvenim potrebama svog izazovnog deteta snažne volje. Da li je uvek ovako lako? Ne. Djeca mogu biti teška na mnogo načina. Ali produbljivanje naše veze sa našim djetetom uvijek će pomoći, bez obzira na to koliko je dijete izazovno ili situacija. Vodič za Akciju EMOTIVNI RAČUN VAŠEG DJETETA U opisu posla je da postavljamo granice našoj djeci, odbijamo njihove nerazumne zahtjeve i ispravljamo njihovo ponašanje. Ponekad smo dovoljno vješti da naše dijete čak i ne percipira te interakcije kao negativne – ali to je rijetko. Češće, njihova percepcija je da im uskraćujemo nešto što žele, ali oni nam to dopuštaju jer su sve druge interakcije pune ljubavi, afirmacije koje stvaraju pozitivnu ravnotežu u našoj vezi. Ali koliko god se trudili, svi mi ponekad imamo manje nego optimalne interakcije sa svojom djecom, a ravnoteža u našim odnosima pada u crveno. Tada djeca razvijaju stav, bilo da imaju dvije ili deset godina. Dakle, ako primijetite neka trenja sa svojim djetetom, vrijeme je da provjerite stanje na vašem računu. Uradite to čak i ako mislite da vaše dijete upravo prolazi kroz tešku fazu. Možda ćete se iznenaditi koliko je ta faza lakša kada se vaše dijete osjeća povezanije s vama.  Izazovi signaliziraju da je vaš račun za vezu u minusu. Koliko ste se puta povezali sa svojim djetetom u posljednja dva dana?  Šta možete učiniti da dopunite svoj račun u veezi sa svojim djetetom? Razmislite o dvije stvari koje možete učiniti danas. Na primjer: „Sjedi sa njom posle škole dok ima užinu i radi domaći, tako da možeš da čuješ više o njenom danu. Započni odlazak na spavanje ranije kako bi mogao da provedeš deset minuta nakon što se svjetla gase samo povezujući se.”  Razmislite o tome šta je doprinijelo vašem preopterećenju. Šta možete učiniti u budućnosti kako biste bili sigurni da ćete račun sa svojim djetetom ostati u zelenom? Zapišite pet stvari. Na primjer, vaša lista bi mogla izgledati ovako: „Pronađi načine da se više zabavite zajedno dok prolazimo kroz popodnevnu i večernju rutinu, tako da ne bude uvijek samo prigovaranje. . . . Isključi telefon uveče da bi mogao biti dostupniji te da joj pomognem kroz rutinu prije spavanja bez vikanja. Svakako provedite vrijeme svake večeri nakon priče za spavanje samo se mazeći pet ili deset minuta. Idi ranije u krevet kako bi bio odmorniji i strpljiviji ujutro........ Idite zajedno na obrok barem jednom mesečno, recimo Nedjeljom.” ŠTA JE TOLIKO POSEBNO U SPECIJALNOM VREMENU? Evo promjena u našoj djeci, od samog uvođenja Specijalnog Vremena:     Primjetno su manje potrebni i nezavisniji su tokom dana. Mnogo je manje rivalstva među braćom i sestrama. Vrijeme provedeno “ispred ekrana” smanjeno je za oko 50 posto. Sada me ostavljaju na miru da obavljam poslove jer znaju da ću se posvatiti njima kada završim. —Kristina, majka dvoje djece, šest i osam godina Roditelji koji implementiraju Specijalno Vrijeme sa svojim djetetom uvijek mi kažu da vide značajne promjene u ponašanju svog djeteta. Zašto? Jer posebno vrijeme:  Pruža djetetu suštinsko – ali nažalost tako često neuhvatljivo – iskustvo pune, pažljive i pune pažnje roditelja, bez koje ono ne može napredovati.  Ponovo nas povezuje sa našim djetetom nakon razdvajanja i sukoba u svakodnevnom životu, tako da je sretnije i kooperativnije.  Pruža djeci redovnu, sigurnu priliku da "raspakuju" sve one tužne, uplašene osjećaje koje su trpali u svoje (figurativne) emocionalne ruksake, a koji će se inače izliti kao suprotno ponašanje.  Produbljuje našu empatiju prema našem djetetu kako bismo mogli ostati suosjećajniji i sagledati stvari iz njegovog ugla.  Gradi temelje povjerenja i partnerstva između roditelja i djeteta, što je preduslov da nam povjeri svoja velika osjećanja kada je uznemireno (za razliku od naleta).  Uvjerava dijete na primarnom nivou da je stvarno važno roditelju. (Naravno da znate da zna, ali ponekad sumnja.) Svako dijete ima koristi od Specijalnog Vremena da se često povezuje sa svakim roditeljem, ako je moguće svaki dan. Razmišljajte o tome kao o preventivnom održavanju kako biste održavali stvari u svojoj porodici na pravom putu. A ako imate problema sa svojim djetetom, dodavanje Specijalnog Vremena je prva stvar koju treba promijeniti. Kako to uraditi? 1. Najavite da želite da imate Specijalno Vrijeme sa svakim djetetom u trajanju od petnaest minuta, onoliko dana u sedmici koliko možete. Nazovite ga najposebnijim imenom koje postoji, imenom vašeg djeteta na primjer, "Lauren Time". 2. Odaberite vrijeme kada neko drugi brine o drugoj djeci (osim ako su dovoljno stari da budu pouzdano zaokupljeni nečim čak i dok osjećaju da njihov brat ili sestra dobija nešto što bi željeli imati za sebe). 3. Postavite tajmer na petnaest minuta, sa svojim djetetom. Isključite sve telefone kako ne biste mogli čuti dolazne pozive. 4. Recite: „Danas treba da odlučite šta ćemo raditi sa našim „Jonahovim vremenom“. Sutra ću ja odlučiti. Naizmjenično ćemo. Tako da sam sada sav tvoj petnaest minuta. Šta biste voljeli raditi?” 5. Posvetite svom djetetu 100 posto pažnje, bez planova i bez ometanja. Samo ga slijedi. Ako želi da se igra sa svojim blokovima, nemojte žuriti da mu kažete kako da izgradi toranj. Umjesto toga, uživajte u gledanju vašeg djeteta kako istražuje, igra se, stvara. Povremeno recite ono što vidite: „Činiš taj toranj još višim. Stojiš na prstima da podigneš taj blok tamo.“ Ako želi da je vučete u krug na klizaljkama dok ne padne iznova i iznova, smatrajte to svojim dnevnim treningom i učinite ga zabavnim. Oduprite se porivu da osuđujete ili procjenjujete svoje dijete. Ne predlažite svoje ideje osim ako ona ne zatraži. Suzdržite se od provjere mobilnog telefona. Samo se pojavite i dajte svom djetetu ogroman dar da bude viđeno i priznato. 6. Ako želi da uradi nešto što joj obično nije dozvoljeno, razmislite da li postoji način da to učinite bezbedno jer ste tu da joj pomognete. Možda joj uvijek govorite da je preopasno skočiti s komode na krevet, ali za Specijalno Vrijeme možete gurnuti krevet pored komode i ostati s njom dok skače kako biste bili sigurni da je sigurna. Možda je oduvijek želio da se igra sa tatinom kremom za brijanje, ali niste mu hteli dozvoliti da protraći konzervu nje ili da je počisti. Za Posebno vrijeme, možete mu odlučiti pokloniti njegovu vlastitu konzervu jeftine kreme za brijanje i pustiti ga da se igra s njom u kadi, a zatim je možete zajedno očistiti. Ako joj ne možete ispuniti želju (idite na Havaje), pronađite način da je približite (napravite suknje od trave i zajedno igrajte hula ples). Čemu toliki trud? Vaše dijete uči da vam je zaista stalo do njegovih želja, čak i ako mu ne možete uvijek dati ono što želi (tako da je manje vjerovatno da će se osjećati kao da nikada neće postići svoj način, a vjerovatnije je da će općenito sarađivati). A budući da ove želje više neće biti zabranjeni plod nakon što vaše dijete bude imalo priliku udovoljiti svojoj radoznalosti i doživjeti ih, manje je vjerovatno da će ih isprobati iza vaših leđa. 1. Kada je vaš red da odlučite šta ćete učiniti, pokrenite igre za izgradnju emocionalne inteligencije i povezanosti. Tiho pričanje i maženje su s vremena na vrijeme u redu, ali vaš cilj je da pomognete svom djetetu da se oslobodi nagomilane anksioznosti – još jedna riječ za strah – a najdirektniji put je smeh. To obično znači grubo držanje na način da se vaše dijete nasmeje. Znam, zvuči kao puno energije za umornog roditelja. Ali to je samo petnaest minuta, i otkrićete da i vas daje energiju. Uradite bilo koju igru koja nasmeje vaše dete, što obično znači da ga uključite u ono što ga plaši ili uznemirava – ali tek toliko da ga pustite da savlada. Pogledajte “Igranje sa svojim djetetom: igre za emocionalnu inteligenciju” u 3. poglavlju za ideje. Možete se pozabaviti i određenim problemom koji vaše dijete teško savlada, na primjer, igrajući se u školi. Neka on bude učitelj i zadaje vam gomilu domaćih zadataka i sramoti vas kada ne znate odgovor. Ili igrajte košarku i pustite je da dominira terenom. U svim tim igrama, roditelj neefikasno lupa, buni se i šunja, ali jednostavno ne može uhvatiti snažno, brzo, pametno dijete koje nas uvijek nadmašuje. Cilj je kikotanje, koje oslobađa iste tjeskobe koje su preplavljene suzama, pa šta god natjera vaše dijete da se kikoće, učinite to više. 2. Završite posebno vrijeme kada tajmer zuji. Specijalnom vremenu su potrebne granice oko sebe da signalizira da pravila nisu ista kao u običnom životu. Kada se tajmer isključi, snažno zagrlite svoje dijete i recite mu koliko ste voljeli ovaj put zajedno i da ćete vrlo brzo ponovo imati Specijalno vrijeme. Ako vaše dijete doživi slom, nosite ga s istom saosjećajnom empatijom s kojom biste pozdravili svaki drugi slom. („Tako je teško zaustaviti Posebno vrijeme, znam.“) Ali nemojte misliti na to kao na produžavanje Posebnog vremena, kao što ne biste „prepustili“ bilo šta drugo zbog čega vaše dijete ima izljev bijesa. 3. Imajte na umu da će emocije vašeg djeteta često buknuti tokom Specijalnog vremena, posebno na kraju. To ne znači da je ona rupa bez dna. To znači da se osjeća sigurnije s vama nakon ovog zajedničkog vremena, tako da će sva ona osjećanja koja je vukla oko sebe sada biti obrađena. Ili to znači da puštanje od vas izaziva sva ona osećanja koliko je teško deliti vas. Djeca često koriste kraj Posebnog vremena da izraze svoje uznemirenosti, pa je dobro dati malo oduška na kraju u slučaju da se vaše dijete uznemiri, posebno kada tek počinjete ili kada je vašem djetetu bilo teško vrijeme. Kada slom počne, samo saosjećajte i potapšajte sebe po ramenu jer ste roditelj kojem vaše dijete vjeruje dovoljno da izrazi sva ta velika osjećanja. (Pogledajte “Emocionalni trening vašeg djeteta kroz slom” u 3. poglavlju.) Šta je tako posebno u Specijalnom vremenu? To transformiše vaš odnos sa vašim djetetom. A pošto je ta veza ono što čini dobro roditeljstvo mogućim, ne možete biti posebniji od toga. SVAKODNEVNE NAVIKE DA OJAČAJTE I ZASLADITE SVOJ ODNOS SA VAŠIM DJETETOM Roditelji su samo ljudi. Postoje dani kada sve što možemo učiniti je zadovoljiti najosnovnije potrebe naše djece: nahraniti ih, okupati, održati ohrabrujući ton, zagrliti ih i natjerati ih na spavanje u razuman sat kako bismo mogli sve to ponoviti sutra. S obzirom na to da je roditeljstvo najteži posao na svijetu – a većina nas to radi u slobodno vrijeme, nakon što cijeli dan radimo na drugom poslu – jedini način da zadržimo čvrstu vezu sa svojom djecom je da izgradimo svakodnevne navike povezivanja. Koje navike?  Razvijte male rituale koji vas ponovo povezuju sa vašim djetetom tokom dana, posebno oko razdvajanja. Na primjer, svakog jutra planirajte petominutno priljubljivanje sa svakim djetetom kako biste se ponovo povezali i olakšali prijelaz u dan, prije nego što od svog djeteta zatražite da prijeđe u “izvršno funkcioniranje”. (Mnogi roditelji koriste TV za ovu tranziciju, što ih dodatno isključuje i dovodi do djeteta koje se zamara – i frustriranog roditelja.)  Dajte svom djetetu kratku emocionalnu dopunu goriva prije nego što krenete u situaciju koju će ono shvatiti kao prekid veze - vrijeme za spavanje, vrtić, čak i kupovinu ili spremanje večere.  Dvanaest zagrljaja dnevno. Vezivanje je primarno; za većinu djece to ovisi o osjećaju fizičke povezanosti s vama. Kao što je čuvena porodična terapeutkinja Virdžinija Satir rekla: „Potrebna su nam četiri zagrljaja dnevno da bismo preživeli. Potrebno nam je osam zagrljaja dnevno za održavanje. Potrebno nam je dvanaest zagrljaja dnevno za rast.” Zagrlite svoje dijete prvo svako jutro, svaki put kada kažete zbogom ili zdravo, i što češće možete između. Lezite uz razgovor i mazite se pred spavanje svake večeri sa svakim djetetom. Ovo je neophodno za vaše devetogodišnjake kao i za vaše dete. Ako se neće podvrgnuti tolikom broju zagrljaja, svakodnevno trljajte ramena ili stopala.  Isključite tehnologiju kada komunicirate sa svojim djetetom. Zaista. Vaše dijete će do kraja života pamtiti da je roditeljima bila dovoljno važna da su im isključili mobilne telefone dok su bili s njom.  Večeri su porodično vrijeme. Prestanite raditi prije večere kako biste svoje veče mogli posvetiti porodici. Isključite svoj mobilni telefon i kompjuter. Večerajte zajedno bez prekidanja telefona ili TV-a. Neka maniri zauzmu pozadinu u stvaranju toplog tona koji uključuje sve.  Specijalno vrijeme. Svaki dan, deset do dvadeset minuta sa svakim djetetom, pojedinačno, a vikendom duže. Naizmjenično radite ono što vaše dijete želi i radite ono što želite, a u dane koje odaberete, oduprite se porivu da strukturirate vrijeme aktivnostima. Umjesto toga, budite grubi kako biste pomogli svom djetetu da se zakikota od svojih tjeskoba i poveže se s vama. (Pogledajte “Igranje sa svojim djetetom: igre za emocionalnu inteligenciju” u 3. poglavlju.)  Kada se ponovo fizički povežete, svjesno preusmjerite pažnju na svoje dijete. Inače, prirodno je da nastavite da razmišljate o sastanku kojem ste upravo prisustvovali ili o tome šta trebate pokupiti u trgovini. Dok ponovo ne uspostavite vezu, svedite smetnje na minimum. Ako isključite radio kada vaše dijete uđe u auto, veća je vjerovatnoća da ćete uspostaviti vezu i čuti šta se dogodilo na fudbalu. Kada neko od vas stigne kući, nemojte se javljati na telefon tokom pozdrava, čak i ako je to bila rutinska razdvojenost.  Prilagodite se raspoloženju vašeg djeteta. Malo je vjerovatno da će vaša raspoloženja biti usklađena nakon razdvojenog vremena. Da biste se ponovo povezali, vjerovatno ćete morati prilagoditi svoje raspoloženje tako da odgovara vašem djetetu.  Povežite se na njihovom nivou. Gordon Neufeld i Gabor Mate, autori knjige Hold On to Your Kids i začetnici fraze "sakupljati svoje dijete", to zovu "prijateljski im se suprotstaviti". Započnite sa zagrljajem, pozdravite, uspostavite kontakt očima, a zatim ostanite fizički u njihovom prostoru dok ponovo ne uspostavite toplu vezu. Ovo je lako sa dvogodišnjakom, ali da li je vaš osmogodišnjak previše rastrojen da bi se povezao? Zaigrano "obožavajte" njeno stopalo uz masažu i ona će vam najvjerovatnije početi prepričavatii svoj dan. Započinjete tradiciju koja će je održavati spremnom da priča sve do tinejdžerskih godina.  Ne dozvolite da se stvaraju male pukotine. Vaš odnos sa djetetom bi trebao biti dobar. Djeca moraju duboko u sebi znati da ih roditelji obožavaju i da im je drago u njihovom društvu. Ako se ne osjećate tako, uzmite svu podršku koja vam je potrebna da to prođete pozitivno. Odabir da se povučete (osim privremeno, strateški) kada se čini da vaše dijete namjerava da vas otjera, uvijek je greška. Svaka poteškoća je prilika da se zbližite, dok širite razumijevanje i vaše dijete se osjeća istinski viđeno, saslušano i prihvaćeno.  Zapamtite omjer 5 prema 1. Naučnici su pronašli način da predvide koji će se parovi na kraju razvesti: oni koji ne osiguraju da imaju najmanje pet pozitivnih interakcija za svaku negativnu. Održavanje ovog omjera 5 prema 1 vjerovatno je efikasno osiguranje u svakom odnosu, uključujući roditelje i djecu. Ako primijetite napetu interakciju sa svojim djetetom, to je vaš podsjetnik da pronađete pet prilika za povezivanje u bliskoj budućnosti. KORISTITE POVEZIVANJE DA UJUTRO LAKŠE ISPRATITE VAŠE DIJETE PREKO VRATA Moja kćerka jako teško podnosi tranzicije, uključujući i jutarnje buđenje. Budila se vičući i ljuta. Počela sam da se mazim sa njom pet minuta kada se probudi – i preokrenuli smo jutarnju rutinu! Sada voli to vrijeme i spremna je da ustane, sretna i kooperativna kada istekne pet minuta. —Kim, majka petogodišnjakinje Ako vam je teško da na vrijeme ispratite dijete iz kuće, evo tajne. Preformulirajte svoju ideju o jutarnjoj rutini. Šta ako je vaš glavni posao emocionalno povezivanje? Na taj način bi vaše dijete imalo zaista “pun kufer”. Ne samo da bi bili spremniji da sarađuju s vama, već bi bili sposobniji da se izbori sa razvojnim izazovima svog vremena. Kako?  Odvedite sve u krevet što je ranije moguće. Ako svoju djecu morate probuditi ujutro, ona ne spavaju dovoljno. Svaki sat manje sna nego što im je potrebno vraća im godinu dana unazad u pristupu moždanim funkcijama, što znači da djeluju godinu dana mlađe.  Idite ranije u krevet. Žao mi je što sam nosilac loših vesti, ali ako morate da koristite alarm, ni vi ne spavate dovoljno. Vaše dijete zavisi od vas da započnete svoj dan s “punom čašom”. Ne postoji način da ostanete strpljivi kada ste iscrpljeni.  Gradite u dodatnom vremenu. Ustanite ranije od svoje djece kako biste bili emocionalno usredotočeni prije nego stupite u interakciju s njima. Planirajte da rutinski stignete na posao petnaest minuta ranije nego što ste trebali. Pola vremena nećete uspjeti, ali isto tako nećete izgubiti živce na svojoj djeci jer zapravo nećete zakasniti. U drugoj polovini vremena, radni dan ćete početi opuštenije kako biste bili efikasniji na poslu.  Pripremite se noć prije. Spakujte ruksake i aktovke, napravite ručak za sve, rasporedite odjeću, pripremite lonac za kafu, planirajte doručak. Uključite i djecu prethodnu noć, tako da odaberu svoju odjeću i pronađu onaj autić.  Pobrinite se da dobijete pet minuta opuštenog maženja sa svakim djetetom dok se budi. Znam, zvuči nemoguće. Ali ako je sve ostalo već urađeno, možete se opustiti deset minuta. To vrijeme povezivanja sa svojim djetetom će preobraziti vaše jutro.  Koristite rutine povezivanja da olakšate prijelaze. Djeci teško pada tranzicija, a jutro je puno prijelaza. Dakle, ako je podizanje nje iz kreveta izazov, završite svoje jutarnje maženje držeći se za ruke dok zajedno idete dolje i učinite to značajno vrijeme za povezivanje za svoje dijete, tokom kojeg oboje smislite nešto na čemu ste zahvalni, ili nešto čemu se danas raduješ. (Naravno, vaše će se odnositi na vaše dijete.)  Neka rutina bude što jednostavnija. Nema pravila. Zašto ne može spavati u majici i helankama koje će nositi u školu? Zašto ne može da pojede sendvič u autu umesto žitarica za stolom? Zašto joj jednostavno ne svežete kosu u rep ili je pustite da spava sa pletenicom da preskoči jutarnje češljanje?  Shvatite da je djeci potrebna vaša pomoć da prođu kroz rutinu. Osnažite svoje dijete tako što ćete ga fotografisati kako radi svoje jutarnje zadatke i napraviti grafikon s njim na koji možete pokazati ako izleti iz kolosijeka. Ali ako je vaš cilj da svom djetetu pružite dobar početak dana, onda je vaš posao pomoći mu da se osjeća sretnim i povezanim dok se kreće kroz rutinu. To bi moglo značiti da ponesete njegovu odjeću dolje sa sobom i da se on oblači pored vas dok hranite bebu kako biste mu mogli odati priznanje: „Primjetio sam da si ponovo izabrao svoju plavu košulju. Toliko naporno radiš na tome da otkriješ koja cipela ide na koju nogu. . . . Danas pjevušiš dok se oblačiš.” Zapamtite, oblačenje je vaš prioritet, a ne njegov. Vaše prisustvo je ono što ga motiviše.  Ponudite izbore. Niko ne voli da ga guraju. Da li želi da pere zube stojeći na stolici kod sudopere dok vi dižete bebu iz visoke stolice ili gore u kupatilu? Želi li prvo obući cipele ili jaknu? Prepustite kontrolu kad god možete.  Igranje nije na odmet. Negdje za vikend, zgrabite plišane životinje za mamu i bebu. Neka odglume jutarnju rutinu. Neka se mališan odupre, cvili, sruši. Neka mama „izgubi“ (ali nemojte plašiti svoje dete preterujući; neka mama bude duhovit, nekompetentan glupan). Vaše dijete će biti fascinirano. Zatim dajte svom djetetu mamu i ponovite scenario, a vi ste dijete. Učinite to smiješnim kako biste se mogli zakikotati i osloboditi napetosti. Obavezno uključite scenarije u kojima dijete ide u školu u svom PJ-u, ili mama ide na posao u svom PJ-u, ili dijete mora viknuti na mamu da požuri i spremi se, ili mama kaže: „Koga briga o tom sastanku? Recimo šefu da je važnije da nađeš tvoj auto igračku!” Dajte mu u fantaziji ono što ne može imati u stvarnosti. Možda ćete naučiti nešto o tome kako da stvari bolje funkcioniraju. Gotovo sigurno ćete u ponedjeljak vidjeti više razumijevanja i saradnje od strane vašeg djeteta.  Nemilosrdno dajte prioritete. Ako oba roditelja rade puno radno vrijeme dok su djeca mala, morat ćete napustiti većinu drugih očekivanja tokom sedmice. To je jedini način na koji možete otići u krevet dovoljno rano da ujutro ostanete dobro raspoloženi. I vaše dijete ovisi o vašem dobrom raspoloženju da reguliše svoje raspoloženje. Ne brinite; ove godine ne traju zauvek. Postavljate joj divne temelje da sve više preuzima odgovornost za svoju jutarnju rutinu. Savremeni život vrši pritisak na djecu i roditelje koji potkopavaju naše odnose. Ali potrebna nam je ta veza da izgladimo neravnine u životu. Našoj djeci to je potrebno, ne samo da bi sarađivali već i da bi napredovali. Srećom, kada nam povezivanje bude prioritet, sve ostalo postaje malo lakše. KORISTITE POVEZIVANJE DA IH LAKŠE POŠALJETE NA SPAVANJE Zašto je vrijeme spavanja tako teško za mnoge porodice? Jer se sukobljavaju potrebe roditelja i djece. Za roditelje je vrijeme za spavanje vrijeme kada se konačno mogu odvojiti od svoje djece i imati malo vremena za sebe. Za djecu, vrijeme za spavanje je vrijeme kada su primorana da se odvoje od roditelja i sami leže u mraku. Povrh toga, djeca su iscrpljena i razigrana, a roditelji iscrpljeni i siti. Nije ni čudo da je to najizazovniji period u većini porodica. Ali stresne, nepovezane večeri isprekidane vikom i suzama potkopavaju osjećaj sigurnosti vašeg djeteta i na kraju otežavaju odlazak na spavanje. Svi želimo da posljednja stvar koju naše dijete osjeti prije nego što zaspi bude sigurna toplina naše ljubavi, a ne ljutite prijetnje. Nije lako ostati miran kroz sva testiranja prije spavanja, ali je moguće. Evo kako:  Napravite grafikon sa slikama vašeg djeteta koje radi svaki večernji zadatak, zajedno s vremenom, tako da se možete transformirati iz saobraćajnog policajca u partnera, pomažući vašem djetetu da se sretno kreće kroz rutinu.  Roditeljsko vrijeme podijelite podjednako na djecu tako da svako dobije vezu koja joj je potrebna.  Nemojte raditi ništa drugo tokom rutine prije spavanja kako biste se mogli usredotočiti na to da je pomjerite umjesto da vas ometaju telefonski pozivi ili e-poruke.  Imajte na umu da vrijeme za spavanje izaziva anksioznost kod svake separacije kod djece. Uključite igru „razdvajanja“ kao što je igra skrivača ili ćao (o kojoj se govori u 3. poglavlju) svake večeri kako biste pomogli svom djetetu da se zakikoće. Ali zapamtite da je djeci također potrebna šansa da se fizički smire, tako da nema neuobičajenog grubog ponašanja sat vremena prije spavanja.  Uklonite elektronske ekrane, koji umjetno potiskuju hormon spavanja melatonin, najmanje sat vremena prije spavanja.  Dajte svakom djetetu deset minuta privatnog vremena nakon gašenja svjetla da se ušuška i prijavi.  Ako vaše dijete ima problema da zaspi bez držanja, to je sasvim normalno. Neka djeca sama uče ovu vještinu. Drugima je potrebna vaša pomoć da to nauče. Dobra vijest je da postoje nježne metode koje ne zahtijevaju da ostavite svoje dijete samo da plače. Problemi sa spavanjem su izvan okvira ove knjige, ali ima puno informacija o Aha! Internet stranica za roditeljstvo o tome. DESET NAČINA DA POSTANETE SJAJAN SLUŠALAC Najveći kompliment koji mi je ikada dat bio je kada me je neko pitao šta mislim i obratio pažnju na moj odgovor. —Henri Dejvid Toro Najvažnija vještina da ostanete bliski sa svojim djetetom je slušanje. Ne podučavanje, ne savjetovanje ili rješenja. Ne samo da vaše dijete to ne želi od vas, već bi mu to stalo na putu da dođe do vlastitih. Ono što vašem djetetu treba od vas je kvalitetno slušanje. Ponekad ćete slušati njene riječi. Ponekad ćete primijetiti da vam njegovi postupci nešto govore. Briljantni slušaoci čuju I bez izgovorene riječi. Postati sjajan slušalac je samo pitanje razvijanja navike. Ali, kao i sve navike, potrebna je praksa. Kako? 1. Ne zaboravite zatvoriti usta. Da li je slučajnost da se slova u riječi slušanje mogu koristiti i za sricanje tiho? 2. Kada započnete bilo kakvu interakciju sa svojim djetetom, obratite pažnju. Jeste li na autopilotu, nervozni, reaktivni? Ako je tako, koristite svoje unutrašnje dugme za pauzu. (Da, imate vremena za dugme za pauzu. Potrebno je tri sekunde.) Stani. Diši. Zatvorite laptop. Pogledajte u oči vašeg djeteta. Slušaj. 3. Primijetite male pokretače razgovora koje vaše dijete nudi i odgovorite. Potrebna je prava samodisciplina da biste se otrgnuli od onoga što radite da biste se fokusirali na djetetovo pitanje, ali to mu je pokazatelj da li može računati na vas kada mu zatrebate. I mnogo važnije od bilo kakvog razgovora koji započnete, kao kada ga pokušavate navesti da vam kaže šta se dogodilo u školi danas. 4. Ako sada ne možete da slušate, recite tako: „Čujem da si ljut zbog toga. Želim da se fokusiram na našu diskusiju ali ne mogu dok pokušavam da dijete izvedem preko vrata u školu. Možemo li dogovoriti sastanak i razgovarati o ovome poslije večere?” Zatim, ne zaboravite. Pojavi se. Tako ćete zaslužiti povjerenje vašeg djeteta. 5. Budite potpuno prisutni. Ovo je vaše vrijeme da saslušate svoje dijete. Taj problem u kancelariji može sačekati. Vaše dijete zna kada zaista slušate. Možda to ne pokazuje, ali nagriza njen osjećaj vlastite vrijednosti kada se pretvarate da to činite, a ne. 6. Da bi ste otvori diskusiju, potrebno je da priznate I saslušate djeteteova osjećanja, bez osuđivanja ili sugestije. „Tako si ljut na svog brata“ i „Izgleda da si zabrinut zbog današnjeg izleta“ otvaraju razgovor; „Samo se moraš potruditi da se slažeš sa svojim bratom!“ i „Ne budi takva beba u vezi izleta; naravno da ideš!” su razgovor bliži. 7. Postavljajte pitanja bez osude koja zahtijevaju prave odgovore. “S kim si danas sjedio na ručku?” ili "Kako je prošao pravopisni test?" će vas odvesti mnogo dalje od "Kako je bilo u školi danas?" Pitanja koja počinju sa „Zašto“ često čine djecu defanzivnom; “Zašto si to nosio?” neće raditi ni približno tako dobro kao "Šta mislite da će većina djece nositi na izletu?" 8. Ne uskačite s rješenjima i savjetima. To znači da ćete morati upravljati vlastitom anksioznošću u vezi s tim problemom. Vašem djetetu je potrebna prilika da se ispuše, a ono ne može dobro razmišljati dok to ne učini. Tada mu je potrebna šansa da smisli vlastita rješenja, na taj način razvija samopouzdanje i kompetenciju. 9. Neka razgovor bude siguran za sve. Ljudi ne mogu da slušaju kada su uznemireni. Ako se ne osjećaju sigurno, uglavnom se povlače ili napadaju, a dijelovi mozga koji razmišljaju se gase. Ako primijetite da je vaše dijete ljuto, uplašeno ili povrijeđeno, vratite se unazad sa razogovorm i ponovo se povežite. Podsjetite nju – i sebe – koliko je volite i da ste posvećeni pronalaženju rješenja koje odgovara svima. 10.Čuvajte razgovor bezbednim za svoje dete tako što ćete upravljati sopstvenim emocijama. Ne shvatajte to lično. Diši. Iznad svega, ako se počnete osjećati odgovorno („Mogao sam ovo spriječiti!“) ili prestravljeno („Ne mogu vjerovati da se ovo dešava mom djetetu!“), uhvatite se u koštac i ostavite svoja osjećanja po strani. Ovo se trenutno ne radi o vama, a vaša uzrujanost neće pomoći. U stvari, bez obzira o čemu vaše dijete priča, možete to kasnije obraditi. Podsjetite se da je ono što je najvažnije ovdje pomoći vašem djetetu da prebrodi ova teška osjećanja i, kada bude spremno, pomoći mu da smisli rhešenje koji mu odgovara. ALI KAKO DA NATJERAM SVOJE DIJETE DA ME SLUŠA?! Jedno od najčešćih pitanja koje čujem od roditelja je: „Kako da natjeram dijete da me sluša?“ Djeca imaju mnogo toga na umu, od toga s kim će sjediti za ručkom do fudbalskih proba do najnovije kompjuterske igrice. Roditelji mogu biti užasno nisko na ovoj listi. Čak i mališani imaju drugačije prioritete od nas, i uopšte ne razumiju zašto je toliko važno da se kupaju baš ovog trenutka! Naravno, roditelji koji me ovo pitaju zapravo ne govore o slušanju. Pitaju se kako da navedu svoje dijete da radi ono što kažu. Tajna? Povezivanje prije korekcije. Evo kako:  Ne počinjite da pričate dok ne privučete pažnju svog deteta. Spustite se na nivo vašeg djeteta i lagano ga dodirujte. Pogledaj ga u oči. Sačekaj dok ne podigne pogled. Onda počni da pričaš. Ako to ne možete učiniti iz nekog razloga — na primjer, ako ste u autu — pobrinite se da privučete njegovu pažnju pitajući: „Mogu li te sad nešto reći?“  Nemojte se ponavljati. Ako ste jednom pitali, a niste dobili odgovor, nemojte se samo ponavljati. Nemate pažnju svog djeteta. Vratite se na prvi korak.  Koristite manje riječi. Većina nas razvodnjava svoju poruku i gubi pažnju svog djeteta upotrebom previše riječi. Koristite što manje riječi kada dajete upute.  Pogledajte to iz njegove tačke gledišta. Da ste zauzeti nečim što volite da radite i vaš supružnik vam naredi da prestanete i uradite nešto drugo što vam nije prioritet, kako biste se osjećali? Možete li isključiti svog supružnika? Neizmjerno će vam pomoći ako možete prihvatiti njegov stav: „Znam da je sada teško prestati igrati, dušo. Ali trebaš mi”  Angažirajte saradnju. Niko ne želi da sluša nekoga ko izdaje naređenja. Održavajte svoj ton toplim i dajte im izbor. „Vrijeme je kupanja. Želiš li ići sada ili za pet minuta? Ok, pet minuta, nema frke? Hajde da se rukujemo na to.”  Umirite se, nemojte se rasplamsati. Kada smo emotivni, djecu ometaju naše emocije i gube iz vida našu poruku. Ako vam je prioritet da svi uđete u auto, nemojte gubiti vrijeme na urlanje o tome zašto vas nisu poslušali ili što nisu to uradili kada ste prvi put pitali. To će samo još više uznemiriti sve, uključujući i vas. Duboko udahnite i pomozite svom djetetu da se spremi. Kada ste u autu, možete ih zamoliti da vam pomognu da smislite načine da izađete iz kuće na vrijeme.  Postavite rutine. Što više rutina imate, manje morate biti narednik za obuku. Ako fotografišete svoje dijete koje obavlja svoje rutinske zadatke i stavite ih na mali poster, ono će s vremenom preuzeti odgovornost za njih. Vaša uloga će biti ograničena na postavljanje pitanja: „Šta još treba da uradite prije nego što izađemo iz kuće? Provjerimo raspored.”  Model pažljivog slušanja. Ako buljite u telefon dok vam dijete priča o svom danu, dajete primjer kako se komunikacija odvija u vašoj kući. Ako zaista želite da vas dijete sluša, prestanite s tim što radite i poslušajte ga. Potrebno je samo nekoliko minuta. Uradite to kada je predškolarac i on će i dalje biti voljan da razgovara s vama kada bude tinejdžer. Biće vam drago što jeste. KAD SE VAŠE DIJETE NAPROSTO POVUČE Kažem: „Znam da te nešto sigurno naljutilo danas u školi. Ja sam tu da ti pomognem, ali ne možeš da udariš brata u glavu. Izgledaš tako ljutito. Možeš li mi reći šta se dešava?” Ona će vikati: „Prestani da pričaš; Ne želim da pričam!” —Kris, o njenoj osmogodišnjoj ćerki Kada naše dijete vikne na nas: "Prestanite pričati", to je obično zbog:  Neugodno joj je da vam kaže šta se dogodilo. Djeci je često neugodno reći roditeljima da su bili maltretirani, na primjer, jer se zbog toga se stidi; ili:  Ona je zabrinuta kako ćete reagovati. Hoćete li se složiti sa učiteljicom? Kriviti je što je loše postupila? Nazvati majku druge djevojke i osramotiti je? Ponašati se kao da je idiot koji nije sposoban da riješi svoje probleme? ili:  Emocije su joj toliko grozne da ne želi da ih osjeća, pa ih pokušava potisnuti i natjerati da nestanu. Ako vam kaže, opet će se osjećati užasno dok je budu preplavili. Nažalost, osećanja koja ne može da izrazi i dalje će je mučiti i ona će ih odglumiti – na primjer, udarivši brata. Kako onda podržati naše dijete da izrazi osjećaje koji ga tjeraju da glumi? (Nakon što je, naravno, postaviljena jasna granica da njen brat nije za udaranje.)  Ne terajte od nje da priča. Vaše kopkanje joj neće pomoći da se osjeća sigurno. Ona može ili ne mora da razgovara, ali mora da se oseća dovoljno sigurno da izrazi svoja osećanja. Ostanite dostupni i volite, i postavite odgovarajuća ograničenja dok ona izražava svoj bijes, i prije ili kasnije ta osjećanja će isplivati.  Neka se kikoće. Ako vam dijete dozvoli da se s njom tučete jastucima tako da se oboje na kraju mnogo smijete, oslobađa iste hormone stresa kao i veliki plač. Kada se bude osjećala bolje, najvjerovatnije će podijeliti ono zbog čega je bila uznemirena. Ali možda neće ni morati da priča o tome. Ono što joj je zaista trebalo je da istopi ona osećanja koja su joj se zaglavila u stomaku.  Koristite Specijalno vrijeme. Djeca često koriste ovo vrijeme da izraze svoje uznemirenje, ali obično ne moraju da pričaju o tome šta ih je uznemirilo – samo da bi se smijali, plakali ili izrazili svoja osećanja.  Zaslužite njeno poverenje. Kada ona dijeli stvari s vama, regulišete li vlastite emocije tako da ne odletite preko ruke?  Pronađite svoje saosećanje. Ako uspijemo da prevaziđemo svoj bijes što je upravo udarila brata i osjetimo istinsko saosećanje zbog patnje u kojoj mora da bude, osjetiće to saosjećanje u našem tonu. Možda i dalje pokušava da se odupre osjećanju svojih emocija, ali kada se osjeti sigurno, ona će se rasplamsati. Čemu trud? Pomažete svom djetetu da razvije emocionalnu inteligenciju. Podržavate je u rješavanju njenih problema. S njom stvarate čvršću vezu. I sigurno bi bilo lijepo da prestane da udara brata po glavi. KADA STE VI I VAŠE DIJETE ZAGLAVLJENI U NEGATIVNOSTI Moj bijes i iscrpljenost bili su sirovi kao i kod mog trogodišnjaka. Konačno mi je sinulo iz jednog od vaših biltena rekla sam: „Bio je to tako težak dan i mislim da ti treba zagrljaj.“ Podigla sam ga, a on se privio uz mene kao majmunče u toj mračnoj prostoriji i stisnuo svoje tijelo uz mene toliko da mi je zastao dah i sav moj bijes se jednostavno otopio. Iako sam povisila ton i oboje smo jedno drugom rekli uvredljive stvari – na kraju se radi samo o povjerenju i ljubavi. Rekla sam, „Tako mi je žao što sam vikala na tebe. Bila je teška noć za tebe i za mamu, i u redu je........ Svi mi možemo imati teške dane, a danas je bilo teško dan, zar ne? Sutra ćemo imati bolji dan, u redu?” Klimnuo je glavom i rekla sam mu da ga volim, i nastavili smo sa našom večernjom pjesmom i ritualima povezivanja, kao da nikada nismo imali tako katastrofalno veče. —Kristina, majka dvoje djece Svi smo imali te trenutke sa našim djetetom. Kada smo zaglavljeni i ne znamo šta da radimo. Kada su naša sopstvena osećanja tako gruba, naša frustracija tako intenzivna, naša šolja tako prazna, u trenutku prestajemo da brinemo o tome šta je našem detetu potrebno i samo se obrušimo. Tada nas obuzima kajanje. Ali u tom trenutku, dok nas plimni talas naših emocija preplavljuje, šta možemo učiniti da spasimo situaciju? Sve što treba da uradimo je da zapamtimo: Povežite se. Bez obzira koliko se vaše dijete ružno ponaša, ono što želi više od svega na svijetu je da se ponovo poveže s vama. Možda izgleda nemoguće, ali ako osjetimo i najmanji tračak želje da preokrenemo stvari, možemo to I uraditi. Ne moramo ni znati kako. Možemo samo izabrati ljubav. Uvijek možemo pronaći način da dopremo do našeg djeteta i ponovo se povežemo. Uvijek možemo pronaći način da izliječimo stvari, čak i kada smo u krugu negativnosti koje je otišlo predaleko. Zato prestanite sebe koriti što ste dopustili da stvari izmaknu kontroli. Prihvatite svoje nesavršeno ja. Posegnite za svojim detetom. Na kraju, uvijek se radi o ljubavi. Ljubav nikad ne prestaje. TREĆI DIO MENTORISANJE, NIKAKO KONTROLA Toliko sam naučila iz tvog pisanja o tome kako da pozitivno komuniciram sa svojim sinom umjesto da mi samo "vika" bude jedina odgojna mjera. Sada mogu biti čvrsta, a da se ne ljutim i nalazim humor u skoro svemu što on radi jer nisam vezana za potrebu da kontrolišem njegove postupke. —Triša, majka dvogodišnjaka Prelazak sa dojenčeta na bebu u dobi od oko trinaest mjeseci je poznat kao najteži momenat jer mališani postaju manje ometljivi i teže ih je kontrolirati. Roditelji koji sebe smatraju trenerima lakše prolaze kroz ovu tranziciju, kao i sve druge tranzicije u tinejdžerske godine, nego roditelji koji misle da trebaju kontrolirati ponašanje ili osjećaje svog djeteta. Većina roditelja misli da je naš posao da kontrolišemo svoju decu, ali kada pokušamo sigurno nećemo uspjeti. Osjećamo se nemoćno i tražimo veći štap da ubedimo svoje dete. Na ponašanje našeg djeteta odgovaramo silom ili prijetnjama da bismo stekli saglasnost („Nemoj mi tako govoriti, mlada damo!“), ostavljajući joj da sama shvati kako da nauči vještine upravljanja sobom. Nasuprot tome, kada o sebi razmišljamo kao o trenerima, znamo da je sve što imamo zapravo uticaj – pa se trudimo da ostanemo poštovani i povezani, tako da naše dijete želi da nas „prati“. Poput atletskog trenera koji pomaže djeci da razviju snagu i vještine da igraju svoju najbolju igru, treniranje roditelja pomaže djeci da razviju mentalne i emocionalne mišiće, te životne vještine, da upravljaju sobom i žive svoj najbolji život. Osim povezivanja (na koje smo se fokusirali u drugom dijelu ove knjige), većina interakcija s našim djetetom spada u jednu od tri kategorije: suočavanje s emocijama, podučavanje odgovarajućeg ponašanja i podučavanje vještina. U sljedeća tri poglavlja istražit ćemo kako pristupiti svakom od ovih područja života sa svojim djetetom iz perspektive podučavanja, a ne kontrole. Rezultat? Srećno, samomotivisano, odgovorno dijete sa konstruktivnim životnim navikama koje želi da „učini pravu stvar“ i ima veštine i otpornost da ostvari svoje snove. Razmotrite kontrast u rezultatima između kontrole i treniranja: ‘U reakciji na djetetovo: Roditelji u režimu Roditelji koji su treneri kontrole Kratkoročno rješenje: Odgaja djecu koja žele Neprijmereno ponašanje Dijete je premaleno učiniti pravu stvar dokle god je roditelj prisutan. Podstiče dijete da Pomaže djetetu da Bijes potisne bijes koji će kontorliše bijes nekontrolisano isplivati nekad poslije. Kontroliše djetetove Dijete razvija samo Emocije osjećaje ali u kontrolu i otpornost neminovnom nedostatku samo kontrole. Djete je motivirano da Razvijanje osjećaja izbjegne kažnjavanje ali Dijete “prati” roditeljske vrijednosti ne uzimajući u obzir upute ostale. Razvijanje životnih Prigovara djetetu te u Roditelj pruža podršku vještina konačnici preuzima tako da dijete uživa biti od pranja zuba do odgovornost. odgovorno domaće zadaće Razvijanje lične Prezir nametnutog Dijete se osjeća motivacije pritiska osnaženo i motivisano 3 Odgajanje Djeteta Koje Može Upravljati Sobom: Emocionalni Trening Ako vaše emocionalne sposobnosti nisu u rukama, ako nemate samosvijest, ako niste u stanju da upravljate svojim uznemirujućim emocijama, ako ne možete imati empatiju i imati učinkovite odnose, onda bez obzira koliko ste pametni, nećete stići daleko. —DANIEL GOLEMAN, EMOCIONALNA INTELIGENCIJA1 Znali mi to ili ne, stalno podučavamo svoje dijete kako da se nosi s emocijama. U stvari, većina naših interakcija s našim djetetom su emocionalne razmjene ove ili one vrste. Način na koji mi kao roditelji reagujemo na osećanja našeg deteta oblikuje njegov odnos sa emocijama – sopstvenim i tuđim – do kraja njegovog života. Svakako je zgodnije prešutjeti ili prijetiti uznemirenom djetetu nego mu pomoći da obradi svoje emocije. Srećom, djeca koja iz iskustva znaju da će se njihove emocije čuti nauče ih modulirati. Budući da podučavanje emocija pomaže vašem djetetu da razvije emocionalnu samokontrolu ranije od svojih vršnjaka, zapravo olakšava roditeljstvo. Ali nemojmo zaboraviti naše druge dvije velike ideje – reguliranje sebe i njegovanje veze. Kada podučavamo svoje dijete kroz turbulencije, ključno je vrijeme da ostanemo povezani. U stvari, kada su djeca zahvaćena snažnim emocijama, to je signal da moraju ponovo da se povežu s nama, kao što ćemo vidjeti u ovom poglavlju. A budući da nas neminovno pokreću uznemirenja našeg djeteta, naša sposobnost da se smirimo određuje da li možemo trenirati svoje dijete. Ovo poglavlje će vam dati i specifične strategije za to. ŠTA JE TO EQ? ________________________________________________________________ Neko ko ima visok koeficijent emocionalne inteligencije (EQ) pametan je u pogledu emocija, kao što je neko sa visokim IQ pametan u svom razmišljanju. Naučnici otkrivaju da, iako geni utiču na IQ, mozak je poput mišića i može se oblikovati i ojačati, omogućavajući nam da rastegnemo svoj urođeni IQ. Slično tome, dok se neki od nas rađaju smireniji ili s većom kontrolom impulsa, ove tendencije se mogu oblikovati i ojačati kako bi proširili svoj EQ. Osnovne komponente visokog EQ-a su sljedeće:  Sposobnost umirivanja. Ključ za upravljanje emocijama je dopustiti, priznati i tolerirati naše intenzivne emocije tako da one ispare, a da se ne zaglavimo u njima ili ne poduzmemo radnje zbog kojih ćemo kasnije požaliti. Samoumirivanje je ono što nam omogućava da upravljamo svojom anksioznošću i uznemirenostima, što nam zauzvrat omogućava da rješavamo emocionalno nabijene probleme na konstruktivan način.  Emocionalna samosvijest i prihvaćanje. Ako ne razumijemo emocije koje nas preplavljuju, one nas plaše i ne možemo ih tolerirati. Potiskujemo svoju povrijeđenost, strah ili razočaranje. Te emocije, koje više ne regulira naš savijest, izlaze nekontrolisano, kao kada predškolarac uzme sestrine čarape ili mi (kao odrasli) izgubimo živce ili pojedemo kilu sladoleda. Nasuprot tome, djeca odrasla u domu u kojem postoje ograničenja u ponašanju, ali ne i prema osjećajima, odrastaju s razumijevanjem da su sve emocije prihvatljive, što je dio ljudskog bića. To razumijevanje im daje veću kontrolu nad svojim emocijama.  Impulsna kontrola. Emocionalna inteligencija oslobađa nas od emocionalnih reakcija koje se kolebaju. Dijete (ili odrasla osoba) s visokim EQ radije će djelovati nego reagirati i rješavati probleme nego prebacivati krivicu. To ne znači da se nikada ne ljutite ili ne uznemirite, samo da ne preletite preko ruke. Kao rezultat, naši životi i odnosi funkcioniraju bolje.  Empatija. Empatija je sposobnost da se nešto vidi i osjeti iz drugog ugla. Kada ste vješti u razumijevanju mentalnih i emocionalnih stanja drugih ljudi, konstruktivno rješavate razlike i duboko se povezujete s drugima. Naravno, empatija nas čini boljim komunikatorima. Zašto Emocionalni Trener? Većina roditelja svoj posao nastavnika shvata veoma ozbiljno. Učimo našu djecu bojama. Pranje zuba. Pravo od pogrešnog. Ali ponekad zanemarimo još dvije važne lekcije koje sva djeca moraju znati: kako upravljati svojim osjećajima (a time i ponašanjem) i kako razumjeti osjećaje drugih ljudi. Ove dvije vještine čine srž onoga što su psiholozi nazvali EQ, ili kvota emocionalne inteligencije. To je ključni dio ljudskog razvoja, pa iako zvuči komplikovano, važno je da ga roditelji prihvate. Zašto je emocionalna inteligencija važna? Svi znamo odgovor, ako razmislimo na trentak. Emocije su važne. Ne možete se uhvatiti u koštac sa velikim projektom ako vas obuzme nervoza. Ne možete proći kroz bračni sukob bez razumijevanja perspektive vašeg supružnika. Ne možete da se nosite sa konfliktom na poslu ili sa prijateljem ako ne upravljate svojim besom. Drugim riječima, sposobnost ljudskog bića da upravlja svojim emocijama na zdrav način odredit će kvalitet njegovog života – možda čak i fundamentalnije od njegovog IQ-a. Čak je i akademski uspjeh djeteta određen EQ-om koliko i IQom, jer intelektualno učenje ovisi o upravljanju anksioznošću i motivaciji. Što je najbolje za roditelje, djeca sa solidnom emocionalnom inteligencijom mogu bolje upravljati svojim emocijama, a time i svojim ponašanjem, tako da imaju tendenciju da budu i samodisciplinirana i susretljiva. Djeci se sviđa. Roditeljima se sviđa. Svi pobeđuju. Kako djeca razvijaju temeljne osobine emocionalne inteligencije? Oni ih uče! Ne sa TV-a, ne iz škole, nego od tebe. Svaki dan trenirate emocije. Konkretno, pomažete svom djetetu da postane svjesno svojih osjećaja i izrazi ih na način koji odgovara uzrastu, što je početak samoregulacije. Jednom kada se izvuče iz stiska tih velikih emocija, može promijeniti brzinu kako bi riješila bilo koji problem koji ih je pokrenuo. Pogledajmo neke specifične strategije kako biste mogli još bolje obaviti posao emocionalnog treniranja vašeg djeteta tijekom djetinjstva. Počećemo od toga kako novorođenčad postavlja temelje emocionalne inteligencije u samoj strukturi svog mozga. Emocionalna Inteligencija Dok Se Vaše Dijete Razvija BEBE (0–13 MJESECI): TEMELJ POVJERENJA Primarni razvojni zadatak za novorođenče je naučiti vjerovati. Postavlja temelje za sve što predstoji. Albert Ajnštajn je rekao da je najvažnije pitanje na koje svako od nas treba da odgovori jeste „Da li je ovo prijateljski univerzum?“ Detinjstvo je kada odgovorimo na to pitanje. Prije skoro sto godina, psiholog Heri Stek Salivan iznio je ideju da bebe preuzimaju anksioznost (koja je oblik straha ili nedostatka povjerenja) od svojih roditelja. Istraživanja potvrđuju da roditeljski dodir, glas i pokreti mogu ili umiriti dijete ili podstaći anksioznost. Hormoni stresa kod beba rastu kao odgovor na ljutite glasove – uključujući i one na TV-u – čak i dok spavaju. Naš miran glas, ljubavni kontakt očima i siguran držanje dok brinemo o našoj bebi daje joj poruku da je svijet sigurno mjesto gdje se može opustiti i vjerovati. Svaki roditelj koji je ikad kupao bebu zna na šta mislim. Ljudi su prilagodljivi upravo zato što su nedovršeni; beba reaguje na svoju okolinu tako što "izgradi" mozak koji će joj najbolje pomoći da napreduje u tom okruženju. Ako ima optimalne uslove – fizičku ishranu, tople ruke koje će je nositi i umiriti, odgovornog negovatelja koji se s njom bavi – izgradit će mozak koji je spreman za brzo samoumirivanje, veselo raspoloženje i intimnu vezu. Ako joj okolina ne nudi ono što joj treba ili se čini opasnim – na primjer, glasni zvukovi bez popratnog uvjeravanja – mozak koji ona izgradi može biti hiperbudan i nepovjerljiv, pripremljen za borbu ili bijeg i nadmetanje za oskudne resurse. Zato je naš posao kao roditelja da svom mališanu, što je češće moguće, pružimo sigurnost da je bezbijedan. Razmotrimo duboko oblikovanje mozga kada je vaša beba preplavljena hemikalijama panike, kao što su adrenalin i kortizol, dva hormona koji utječu na borbu ili bijeg. Bilo da osjeća glad, probavne smetnje ili strah od toga što je ostao sam (gdje mu njegovi instinkti iz kamenog doba govore da bi ga tigrovi mogli pojesti), uspaniči se. Srećom, plač vaše bebe vas izluđuje, pa ga, naravno, podižete da ga umirite. Svaki put kada zaplače, a vi mu odgovorite, pomažete njegovom mozgu da se sam umiri kada bude malo stariji. Ono što vidite je da se smiruje kada ga utješite. Ono što se biološki događa je da njegovo tijelo reagira na osjećaj sigurnosti u vašim rukama tako što šalje umirujuće biohemikalije, koje zauzvrat stvaraju više neuronskih puteva i receptora za ove samoumirujuće hormone. Psihološki saznaje da se njegova glad i druga osjećanja mogu ublažiti, da pomoć stiže, da ga neko štiti, pomaže mu da se reguliše. Nema potrebe za panikom. Može se pouzdati u ovaj prijateljski univerzum da zadovolji svoje potrebe. I on počinje da razvija pozitivan radni model ljudskih odnosa, onaj koji je topao, siguran i pun ljubavi. ISTINA O SAMOUMIRIVANJU Šta je sa savjetom koji ste čuli da će beba naučiti da se umiri sama ako je samo ostavite da plače? Naučno je neispravna i pogrešna upotreba termina samo-umirivanja. Dobro je dokumentovano da neprekidni, neugodni plač dojenčadi uzrokuje ubrzan rad srca i krvni pritisak, smanjen nivo kiseonika i nagli porast kortizola, adrenalina i drugih hormona stresa. Bebe koje su ostavljene da plaču mogu na kraju same plakati do spavanja, ali to je iscrpljenost, a ne umirenje. Još uvijek je preplavljena hormonima stresa, koji oblikuju njen mozak da postane emocionalno reaktivniji. Istina, bebe nauče šta mogu da očekuju, pa će prestati da mole da traže roditelje tokom cijele noći, pa čak i tokom dana, ako niko ne reaguje na njihov plač. Bebe u sirotištu ne plaču neprestano, ali njihovu adaptaciju ne bismo smatrali zdravim. Očigledno, iskustvo beba koje imaju brigu roditelja tokom dana, ali su ostavljene noću da plaču same, ne može se porediti sa iskustvom beba u sirotištu. Moja poenta je da nedostatak protesta ne znači da bebi nisu potrebni roditelji, samo da je dijete naučilo da roditelji neće reagovati. U stvari, dok bebe koje su obučene za spavanje mogu tiho ići u svoje krevetiće narednih dana, njihovi hormoni stresa i dalje rastu, baš kao i tokom treninga spavanja. Drugim riječima, beba je u stanju stresa, ali šuti jer je naučena da je traženje pomoći uzaludno.2 Nažalost, s obzirom na ono što znamo o razvoju mozga, razumno je zaključiti da beba čiji plač redovno ostaje bez odgovora – bilo noću ili danju – gradi malo drugačiju vrstu svijesti. Poplava kortizola povezana s neugodnim plačem dojenčadi stavlja imunološki sistem, učenje i druge nebitne funkcije u stanje pripravnosti, dok se fokusira na krizu koja je pri ruci, što sprečava njen mozak da izgradi što više neuronskih veza za umirivanje.3 Ostavljanje naše bebe da plače takođe mjenja nas kao roditelje. Moramo isključiti našu prirodnu empatiju prema našoj bebi, istu empatiju koja je toliko bitna za pomoć našem djetetu da razvije emocionalnu inteligenciju. Naša prirodna sklonost da stvari sagledavamo iz njene perspektive malo se smanjuje, pa će nam odgajanje verovatno biti teže. Ostavljanje našeg djeteta samo da plače može biti prvi korak na klizavoj padini nepovezanosti koja narušava i našu sposobnost da budemo odgovarajući roditelj koji je potreban našem djetetu i naše vlastito zadovoljstvo kao roditelja. Naravno, bilo bi nezgodno kada biste morali da budete prisutni kako biste pomogli svom djetetu da reguliše svoje emocije i fiziologiju svaki put kada se uznemiri do kraja života. Srećom, priroda ima bolju ideju. Vremenom, dok ga uznemirenja preplavljuju, on postaje sposoban da koristi te neuronske puteve koje gradi da se smiri. Što više oksitocina oslobađa kao odgovor na vašu ljubaznu pažnju, na primjer, stvara više oksitocinskih receptora i lakše se može smiriti i osjećati se dobro. Čak počinje stvarati nervne veze koje omogućavaju njegovom prefrontalnom korteksu (početci njegovog mozga koji razmišlja) da se suprotstavi alarmima u njegovoj amigdali (dio emocionalnog mozga). Vi ste predvodnik da vaša beba da izgradi mozak i nervni sistem koji mu olakšava da upravlja svojom anksioznošću do kraja života. Svako ko je ikada proveo vijreme sa novorođenčetom zna da ih je teško smiriti. Ne brinite. Razvoj mozga vaše bebe ne zahtijeva da budete savršeni. Ljudski roditelji to nikada nisu ni bili. Samo morate biti dovoljno dobri, kako biste se većinu vremena pojavili na umirujući način kada ste bebi potrebni. To znači da ga držite dok plače i nudite mu ono što nam je svima potrebno kada smo u nevolji: saosjećajnu jedinku. Čak i ako vaša beba nastavi da plače dok je držite, ona će osjetiti vaše ruke oko sebe. Ovo se veoma razlikuje od neprijatnog plača koji je toliko stresan za bebe. Možda je u bolovima ili je jednostavno previše stimulirana i treba da se oslobodi svih tih nagomilanih stresova zbog toga što je tek nastala na ovaj ogromni svijet. U svakom slučaju, vaše prisustvo radi svoj posao, pružajući joj sigurnost da izrazi svoje emocije – i da se osjeća saslušano. Ovaj plač zapravo oslobađa hormone stresa. Razmislite o tome ovako: imala je težak dan, ili (čak i prije nekoliko mjeseci) težak porođaj, i želi vam reći o tome. Možda plače, ali to je dobar plač koji čisti. Ona otpušta sav kortizol, adrenalin i druge nagomilane hormone stresa iz svojih pretjerano stimulativnih iskustava u ovom ludom novom svijetu. Pošto je držite, njeno telo reaguje na njen plač izgradnjom neuronskih puteva za isporuku umirujućih hormona. Ovo je težak posao za vas, ali dobra vijest je da ako možete samo nastaviti disati da se smirite i nastavite da joj pružate sigurno "okruženje za držanje", ona će na kraju izgraditi neuronske veze kako bi se smirila. “Dovoljno dobro” je zaista dovoljno dobro. Nijedan roditelj nikada ne može shvatiti sve znakove svoje bebe. Ljudi smo, tako da smo rasejani, zabrinuti, anksiozni, uplašeni, depresivni, bolesni – ukratko, ne možemo se uvijek postaviti kako bismo željeli svojoj djeci. Sjećate li se otkrića istraživača Edvarda Tronika da su čak i najpažljiviji roditelji prilagođeni da reaguju na oko 30 posto znakova svoje bebe?4 Dobra vijest je da kada promaknemo znak od našeg djeteta i dođe do malog nesporazuma ili razdora između nas, možemo to popraviti. U stvari, iskustvo roditelja koji ne razumije, ali se zatim ponovo povezuje, ključna je lekcija za bebu. Kako se to događa? Recimo, nadovezujući se na naš primjer iz poglavlja 2, da smo se lijepo provodili igrajući se sa svojom bebom. Protresemo zvečku i on se grohotom smije. Ali nakon nekog vremena, njegovo uzbuđenje ga obuzima. Oseća kako se izmiče kontroli, uplašen. Treba da se smiri, da se vrati na niži nivo uzbuđenja. On skreće pogled. Neki roditelji bi odmah primijetili i shvatili da je njihovoj bebi potreban odmor. Ali ne mi. Tako se dobro zabavljamo. Tako je uzbudljivo vidjeti našeg mališana tako srećnog! A možda ima još toga; možda se trenutno ne osjećamo tako dobro u vezi s našim odgojem jer umirivanje bebe može biti izazovno, ali gledajte, možemo ga natjerati da se smije i više se smije, tako da smo propustili njegov znak. Nastavlja da skreće pogled, iako mu se ulijemo u lice i upornije protresemo zvečku. On je preopterećen. Lice mu se zgužva. Počinje da plače. Tako da smo se pogriješili. Naša nametljivost je zapravo dovela našu bebu do suza. Da li je oštećen za život? Srećom, ne. Možda smo spori, ali nismo beznadežni. Duboko udahnemo i mijenjamo brzine, od uzbuđenja do umirivanja. Podižemo našeg malog momka i počinjemo umirujuće govoriti. Nastavlja da plače, ali manje glasno, a disanje mu se usporava. On se smiruje. Naučio je da univerzum nije savršen, i ponekad mora podići ton da bi ga čuli, ali ima moć da popravi rascjep u vašoj vezi. Budući da ste brzo odgovorili na njegovu nevolju – za koju se pokazalo da je najvažnije usklađivanje s prilagođavanjem novorođenčadi5 – on je naučio da je to siguran svemir i da može računati na vas da ćete odgovoriti kada mu zatrebate. Brza popravka nakon prekida empatije od strane roditelja dio je načina na koji djeca grade otpornost ili vjeru da će stvari uspjeti ako nastave pokušavati. U stvari, svaki put kada se pogrešno uskladimo, naš mališan ima malu priliku da vježba regulaciju bez naše pomoći.6 Ponekad neće moći, ali često hoće, i naučit će kako – baš kao što to prvo hoda uz stepenice. Dakle, iako ne želite namjerno stvarati teška iskustva za svoje dijete – život će vam pružiti mnogo bez vaše pomoći – vaša neusklađenja su zaista prilike za učenje sve dok ih prati ponovno povezivanje i nadjačavaju pozitivni trenuci. Umirivanje vaše bebe ne samo da joj pomaže da nauči da se samoumiruje, već joj pomaže da postane smirenija, prijateljska, srećnija osoba, ne samo kao dete već i tokom života. Mnoga istraživanja pokazuju da bebe koje primaju natprosječan nivo naklonosti, pažnje i umirenja od svojih roditelja izrastaju u odrasle koji su opušteniji, emocionalno regulisani i sretniji. Nije iznenađujuće da su čak u stanju da bolje regulišu svoju težinu.7 Ova sposobnost samoumirivanja je preduslov za emocionalnu inteligenciju. I on će ga razviti dok bude naučio vjerovati da ste tu da mu pomognete kad god mu zatrebate, da možete čitati njegove znakove i pomoći mu da se regulira. To je temelj sigurnog vezivanja. Na osnovu prve godine sa vama, zaključiće da je to prijateljski univerzum i da će mu biti dobro u njemu. Pogledajmo sada kako on učvršćuje ta dobra osjećanja o sebi kako život postaje sve komplikovaniji. DJECA (13–36 MJESECI): BEZUSLOVNA LJUBAV Ako ste umirivali svoju bebu kada plače, ona će postajati sve sposobnija da se nosi sa stresom, a da je ne uhvati panika. To je dobra stvar, jer su ove dječje godine vjerovatno najizazovnije u ljudskom razvoju, i za roditelje i za dijete. Ako možemo pomoći našem mališanu da razvije zdrav odnos sa svojim emocijama, ono će imati temelj koji joj je potreban za visok EQ tokom svog života. Dodatna prednost je što su djeca s visokim EQ mnogo lakša za roditelje. Zašto su dječje godine toliki emocionalni izazov? Jer prvi posao za mališana je samopotvrđivanje. Vaše dijete mora osjetiti da ima utjecaj na svijet i određenu kontrolu nad svojim iskustvom. Ovaj razvoj osjećaja moći je dobra stvar. To mu omogućava da na kraju preuzme odgovornost na sebe. Nažalost, djetetov zadatak samoosnaživanja često je u sukobu s drugim ključnim razvojnim zadatkom, a to je ljubav prema sebi. Zašto? Zato što mnogi roditelji nisu spremni da njihova divna beba ispadne tvrdoglava osoba, spremna da se zalaže za njegove želje. Naravno da ga i dalje vole. Ali odjednom, oni koji su ranije voleli roditelje – oličenje prijateljskog univerzuma – daju sasvim drugačiju poruku: NE! . . . Ne diraj to! . . . Lezi mirno dok te presvučem! . . . Prestani da plačeš, neće boljeti! . . . Onda ću te staviti u to auto sjedište! . . . Nemoj mi reći ne! . . . Ostavi to na miru! . . . Slomio si ga! . . . Nemoj me udarati! . . . Loš dečko! . . . Ujeo si me, ti mali đavole! Kada primijeti kako će se ta kriška pice savršeno uklopiti u CD player, tata je udari po ruci. Kada počne da zavija jer su njeni voljeni roditelji pretvoreni u čudovišta, mama upozorava tatu: „Ignoriši je. Ne možemo nagraditi bijes.” Ona jače zavija. Napustili su je njeni roditelji sa razumijevanjem, oni na koje računa da će joj pomoći da se snađe u svom unutrašnjem i vanjskom svijetu. Ovi roditelji obožavaju svoje dijete i daju sve od sebe da ga nauče odgovornim pravilima. Ali pretpostavka da moramo povući svoju ljubav da bi naše dijete natjeralo da radi ono što želimo je opasna. Kada više puta prekidamo vezu sa svojim djetetom, bilo u ime discipline ili nezavisnosti, to potkopava bliski odnos na kojem smo toliko naporno radili. Mališan se ne može kriviti što se pita da li je svemir prijateljski nastrojen samo kada radi ono što želi. On može zaključiti da nije prihvatljivo biti sam. On još uvijek ne može kontrolirati većinu svog ponašanja i ne može zapravo razlikovati svoje emocije (svog „ja“) i svog ponašanja, pa čak i ako pazite da kažete: „Loše je udarati“ umjesto „ Ti si loš dečko!” razlika se gubi na njemu. Naše pokušaje discipline tumači kao poruku da, ako želi da ga vole gospodari svemira (njegovi roditelji), mora potisnuti određene emocije i pretvarati se da je dobar. Nažalost, to je gubitnička strategija. Prekrivanje srama koje se razvija iz osjećaja da smo loši može nas zasjeniti kroz život. Većina odraslih povremeno naiđe na ovaj potisnuti stid i smatra da ga barem privremeno onemogućava. Ni to ne pomaže u ponašanju mališana. Ljudi se mogu ponašati samo onoliko dobro koliko se mi osjećamo, a dijete koje osjeća da je potajno "loše" neće se ponašati "dobro". Klasično je vidjeti dijete kako udara porodičnog psa po glavi dok intonira: „Ne! Ne udaraj psa.” A šta je sa tim izljevima bijesa, što je obilježje malog djeteta? Kao i svi mi ostali, mališani stvaraju hormone stresa kao što su kortizol i adrenalin dok se nose sa smetnjama u svakodnevnom životu. Kako starimo, te biohemikalije možemo izbaciti razmišljanjem i razgovorom, pored kretanja, plača, zijevanja i znojenja koje rade mališani. Dok mališani postaju sve verbalniji, njihov frontalni korteks još ne može nadjačati svoje emocionalne centre kako bi verbalno procesuirao jake emocije. Srećom, priroda je stvorila bebe i malu djecu sa sigurnošću od kvara da isprazne fiziološke ostatke svojih strahova i frustracija: napade bijesa. Mala djeca ne uživaju u napadima bijesa; radije bi se osjećali povezanima i cijenjenima. Ali kada ih emocije preplave, razvoj njihovog mozga nije dovoljan za održavanje racionalne kontrole. Dakle, njihova fiziologija im pomaže da povrate ravnotežu tako što dožive slom kako bi se oslobodili svih tih osjećaja i pratećih biohemikalija. Kao i kod umirivanja bebe, roditelji koji strpljivo sjede sa svojim djetetom koji iznervirano pomažu mu da nauči da se samoumiruje i upravlja svojim emocijama. Ali previše roditelja čini sasvim razumljivu grešku. Pretpostavljaju da su napadi bijesa pod kontrolom njihovog mališana, da on "dodaje" bijes kako bi izmanipulisao njima i postigao svoj put. Neki mogu reagovati na napade bijesa prijetnjom napuštanjem – inače poznatom kao ignorisanje djeteta dok se ne smiri – ili kažnjavanjem djeteta na neki način. Istraživanje o tome je jasno kao zvono. Kada se mala djeca osjećaju napušteno, to izaziva anksioznost koja može privremeno zaustaviti bijes, ali stvara duboku nesigurnost. Znate da nikada ne biste ostavili svoje dijete u prodavnici, ali ono ne zna. A kada mališanima odgovorimo s malo slatkiša, možda će pomoži u tom trenutku. Ali mališani čiji roditelji reaguju na njihovo izazovno ponašanje fizičkom disciplinom završavaju agresivnije, cvileći i prkosniji kada postanu predškolarci.8 To možemo razumjeti ako se prisjetimo da mališan nije laboratorijski štakor s kojim se može trenirati fizički bol ili prijetnja. Umjesto toga, on je komplikovan mali čovjek. Neodobravanje roditelja signalizira moguće napuštanje, što izaziva primarnu paniku. Njegova reakcija je, naravno, pokušaj da se povinuje. Zaključuje da su njegovo samopotvrđivanje, impuls za istraživanjem, tuga, razočaranje i ljutnja loši i opasni, pa ih pokušava potisnuti. Ali to je izgubljena bitka, posebno imajući u vidu da je njegov frontalni korteks još u izgradnji. Ova „loša” osećanja ionako iskoče kada udari psa, počupa majku za kosu i baci tanjir preko sobe. Njegov neizbežni zaključak? “Moje emocije su opasne i tjeraju me na loše stvari. Ja sam loša osoba koja razočara svoje roditelje.” Srećom, postoji mapa puta kroz djetinjstvo koja štiti samopoštovanje vašeg djeteta i pomaže mu da razvije emocionalnu inteligenciju. Sjećate li se one sretnice koja je počela razvijati radni model odnosa koji je topao, siguran i pun ljubavi? Ko je bio siguran da živi u prijateljskom univerzumu? Sada će njegovi roditelji vjerovatno prihvatiti cijeli raspon njegovih emocija dok će ograničiti njegovo destruktivno ponašanje. Kada je uplašen ili razočaran, oni saosećaju. Kada ima bijes, oni ga drže ili ostaju blizu, priznajući njegov bijes i pozdravljajući suze iza njega. Umjesto da napade bijesa vide kao nepoželjno ponašanje, ovi mudri roditelji razumiju da im njihov mališan priča o svom iskustvu. Iz njihovog prihvatanja s ljubavlju, on uči da su čak i najizazovnija osjećanja podnošljiva. Preplavljuju nas, mi ih tolerišemo, oni se rasipaju. Ove emocije su samo dio velikog svijeta o kojem mališan uči toliko toga svaki dan; postoje čak i imena za njih: "Tako si ljut!" . . . "Tužna si što se opraštaš od tate, pa plačeš." . . . „Želiš da sklonim telefon i gledam samo tebe. Mora da si ljubomoran. Sada me želiš samo za sebe!” Naravno, puštanje vašeg mališana da djeluje prema svim svojim osjećajima značilo bi odricanje od vaše odgovornosti da ga vodite. Dozvoliti osećanja ne znači nužno dopustiti radnje zasnovane na tim osećanjima. Iz empatijskih granica koje ste postavili, on saznaje da, iako može biti bijesan na svog drugara za igru jer je uzeo kiper, nije dozvoljeno ometati drugo dijete. Dajući mu riječi da razmisli o svojim osjećajima i osjećajima drugih razvija ono o čemu mislimo kao savjest našeg mališana. Unutar njegovog uma, njegovo napredno razumijevanje riječi gradi veze u orbitofrontalnom korteksu, koji zajedno s drugim područjima prefrontalnog korteksa i prednjeg cingulata upravlja njegovim emocijama i pomaže mu da na odgovarajući način reagira na emocije drugih. Emocionalni desni mozak, koji je vladao kroz djetinjstvo, dobiva administratora koji će mu pomoći da se poveže s ostatkom mozga.9 Kako kaže Su Gerhart, „Kroz veze orbitofrontalnog korteksa s primitivnijim moždanim sistemima, on može inhibirati reakcije bijesa , isključiti strah i općenito zakočiti osjećaje koji se javljaju u subkortikalnim područjima. Sposobnost suzdržavanja i odlaganja trenutnih impulsa i želja je osnova za našu snagu volje i samokontrolu, kao i za našu sposobnost empatije.”10 Kada kažemo da mališanima treba civiliziranje, ono što mislimo je da im je potrebna naša pomoć da razviju unutrašnju sposobnost upravljanja svojim snažnim emocijama kako bi mogli slijediti osnovna pravila i dobro se slagati s drugima. Način na koji reagujemo na njihove neuredne emocije i divlje ponašanje određuje da li će izgraditi takvu vrstu mozga. Kažnjavanje i isključenje stvaraju više uznemirenja i manje samoregulacije. Za razliku od toga, empatijsko vođenje pomaže našem mališanu da razvije mozak koji se može emocionalno regulirati u roku od nekoliko kratkih godina. Ova povećana sposobnost smirivanja vlastitog straha i reakcija bijesa daje mu veći pristup prirodnoj empatiji koja je prisutna cijelo vrijeme. PREDŠKOLSKI UZRAST (3–5 GODINA): EMPATIJA Preteče empatije su urođene kod sisara. Možda ste primijetili da je psima neugodno kada neko u porodici cvili ili plače, a često pružaju utjehu lizanjem ili maženjem. Kada beba čuje plač druge bebe, često i sama počinje da plače. Neurolozi postuliraju da se „ogledalni“ neuroni aktiviraju u našem mozgu kada vidimo da neko doživljava jaku emociju, tako da i sami osjetimo te emocije. Zašto onda svi ljudi nisu empatični? Postoje neke genetske razlike u osnovi naših empatičkih tendencija, ali ljudi su stvorenja i svi smo rođeni s potencijalom da razvijemo empatiju. Dakle, kada ljudi namjerno vrijeđaju jedni druge, to je empatija koja divlja i počinje u ranom djetinjstvu. Kao što smo već raspravljali, bebe i mala djeca koja su umirena i emocionalno „shvaćena“ imaju jaku osnovu za emocionalnu inteligenciju. Druga riječ za ovaj stil roditeljstva je empatija; pokušavamo da shvatimo šta naše dete oseća i na to odgovorimo sa prihvatanjem i utjehom. Emocionalna inteligencija koju naš mališan razvija je ono što joj omogućava da razvije sopstvenu prirodnu empatiju do visokog EQ. Pogledajmo šta se dešava kada dijete nije postavilo temelje za emocionalnu inteligenciju. Recimo da nije bila umirena kao beba, ali je često bila ostavljena da plače. Kao rezultat toga, ona je reaktivna i sklona lakom bijesu. Nažalost, njeni roditelji, koji su dobronamjerni, ali loše obaviješteni, kažu joj da će je ostaviti u tržnom centru ako se ne pribere, tako da njen radar za napuštanje uvijek traži opasnost. Budući da je njen radni model odnosa onaj u kojem neko uskraćuje ono što joj treba, ona je žestoko potrebna i emocionalno zahtjevna. Dok je bila mala, njena izazovna ličnost ju je uvela u stalnu borbu za moć sa roditeljima. Zaključila je da ne može računati na roditelje da joj pomognu sa emocijama, pa se uporno trudi da svoja osjećanja drži podalje. Nažalost, represija ne funkcioniše osim privremeno, pa je često preplavljena svojim emocijama. Njeno osećanje zavisnosti je plaši jer ne može da se osloni na svoje roditelje da ih upoznaju, pa pobjesni kada ne može da toleriše da se oseća nevoljeno. Budući da njeni roditelji - ne bezrazložno - ne žele da nagrađuju njene napade bijesa, šalju je u svoju sobu samu da bjesni, što dodatno "stvrdne njeno srce" i učvrsti njen radni model odnosa kao oskudicu. Nosi ranac, da tako kažem, pun tuge i straha koje ne može izraziti. Da se ne bi istresla i preplavila je bez upozorenja, oklopila se gnjevom. Možemo je prepoznati po "čipu na ramenu". Kako stari, emocionalno je krhka, lako se suprotstavlja uobičajenim preprekama svakodnevnog života. Kada vidi drugo dete kako plače, njeni neuroni ogledala se aktiviraju i ona ne može a da ne oseti ukus onoga što drugo dijete osjeća. Previše je sirovo za nju, previše neprijatno. Ona bi mogla vrištati na dijete koje plače: "Umukni!" - ili ga čak i udariti. Ili se može jednostavno ograditi tako da ne može osjetiti emocije drugih ljudi. Ako se ovaj zid protiv emocionalne povezanosti redovno pojačava, ona postaje sposobna da nanosi bol drugim ljudima. Njen radni model odnosa je model borbe i bola; doživljava sebe kao bespomoćnu žrtvu - ali uči da utjelovljuje i drugu stranu te veze: onu nasilničku. Srećno dijete koje je odgajano sa empatijom će, međutim, vrlo različito reagovati na svog uplakanog druga iz razreda. Plač drugog djeteta mu prirodno izaziva nelagodu, jer se njegovi neuroni ogledala aktiviraju i ono osjeća ono što drugo dijete osjeća. Ali on se više osjeća ovim osjećanjima. Imao ih je ranije, kao i sva djeca, i zna da će sve biti u redu. To je prijateljski univerzum i pomoć će doći. Osjećanja će proći. Tako da može tolerisati vlastitu nelagodu, pa čak i smisliti strategiju da je umiri. Drugom djetetu može ponuditi svoj u dekicu ili reći učitelju da dijete plače. To je procvat empatije koji vidimo kod djece koja su i sama tretirana empatijom. Njegov radni model odnosa je onaj u kojem ljudi primjećuju i prihvaćaju jedni druge kroz osjećaje, u kojem se odnosi mogu popraviti, a nepravde ispraviti. Počinje da utjelovljuje obje strane te veze. Empatija nije jedina vještina emocionalne inteligencije koju vježba vaš predškolarac. Može se smiriti kroz većinu uznemiravanja, iako vam se i dalje penje u krilo radi utjehe. Njegov orbitofrontalni korteks, koji je još uvijek u izgradnji tokom djetinjstva, sada je dovoljno zreo da procijeni da li je dati impuls koji je društveno prihvatljiv, tako da se često može spriječiti da zgrabi igračku ili da napadne od bijesa. Može čak i dati ime svojim osjećajima, i sve više i više može koristiti svoje riječi kako bi upravljao svojim uznemirenjima, umjesto da ih glumi ispadima bijesa. To je znak da se lijeva strana njegovog mozga – centar logike – više integrira s desnom stranom mozga, koja je više orijentirana na emocije. Raste u emocionalnoj samosvijesti. ŠKOLARCI (6–9 GODINA): EMOCIONALNA SAMOSVIJEST Kada djeca napune šest godina, njihov nervni sistem je skoro potpuno povezan. Sada frontalni korteks jača, pojačava i organizira svoje neuronske magistrale. Možemo očekivati da će naše dijete postepeno sticati samokontrolu, planiranje, organizaciju i druge izvršne funkcije tijekom djetinjstva i do svojih dvadesetih godina. U stvari, naučnici sada veruju da mozak ima potencijal da se prilagođava i menja tokom života, tako da se uvek može do određenog stepena ponovo obučiti. Međutim, do šeste godine osnovna struktura mozga je izgrađena za sposobnost vašeg djeteta da vjeruje, da se samoumiruje i da saosjeća. Znamo da djeca čije se okruženje mijenja na bolje i dalje mogu razviti emocionalnu samoregulaciju, ali za to je potrebna ogromna ljubav i strpljenje staratelja. Djeca u dobi od šest godina imaju vrlo jasan radni model odnosa, što znači da iz svojih iskustava izvlače zaključke o tome šta mogu očekivati. Na osnovu tih radnih modela, razvili su skup strategija koje koriste za upravljanje vlastitim emocijama. Djeca koja nisu sigurna da mogu računati na odrasle koji će im pomoći u samoregulaciji imaju "velika osjećanja" koja lako izbijaju. Djeca koja su sada sasvim sigurna da ne mogu računati na odrasle mogu izgledati više kontrolirana, ali su krhkija nego što izgledaju; njihova srca kucaju čak i dok se ponašaju nonšalantno. Sretna djeca koja su imala odgovorno roditeljstvo postala su upoznata sa vlastitim emocijama i sposobna su ih regulirati veći dio vremena, što znači da sada često mogu regulisati svoje ponašanje.. Ova djeca imaju visok EQ ukorijenjen u fiziologiji njihovog mozga. Njihovi unutrašnji putevi izgrađeni su da isporučuju umirujuće biohemikalije i regulišu reakcije straha i ljutnje amigdale, tako da mogu koristiti svoju punu moć mozga za funkcioniranje na višem nivou. Osjećaju se ugodno u svojoj koži i u tuđim emocijama, tako da su u stanju da se duboko povežu s drugim ljudskim bićima. Zadatak za djecu od šest do devet godina je da svoju zrelu emocionalnu inteligenciju usmjere na rad kako bi mogli savladati svakodnevne emocije izazvane brojnim izazovima odrastanja. Nažalost, djeca koja imaju poteškoća s regulacijom svojih emocija i uočavanjem znakova drugih često imaju problema sa savladavanjem ovih svakodnevnih razvojnih zadataka. Kada anksioznost ili bijes sprječavaju djecu da prevladaju ove normalne prepreke, njihovo samopoštovanje pati i često postaju kruti i zahtjevni u pokušaju da upravljaju svojim strahovima. Djeca koja su emocionalno inteligentna nailaze na iste poteškoće, ali se njima obično lakše snalaze. Savladavanje svake od ovih normalnih razvojnih prepreka rasteže emocionalnu inteligenciju djece i gradi EQ „mišiće“. Roditeljima su ove godine često lakše. Nakon šeste godine, mozak daje mnogo bolju kontrolu impulsa. Zbog ove poboljšane emocionalne kontrole i fokusa na školu, mnogi roditelji čak i ne primjećuju unutrašnje emocionalne borbe svog djeteta. Razumljivo, oni odahnu i fokusiraju se na to da održe zajednički život. Nažalost, umjesto da na ponašanje izvan staze gleda kao na vapaj za pomoć, većina roditelja disciplinuje "posljedicama" i drugim kaznama. Propuštaju priliku da pomognu svom djetetu da procesuira strahove i nezadovoljene potrebe koje pokreću „loše“ ponašanje i izgrade EQ. Za roditelje koji obraćaju pažnju, godine osnovne škole – kada su deca još uvek veoma povezana sa roditeljima – savršeno su vrijeme da pomogne deci da ovladaju svijetom emocija. Naše srećno dijete sa empatičnim roditeljima sada ima koristi ne samo od njihovog toplog prihvatanja njegovih osjećanja, već i od njihovog aktivnog slušanja, što mu pomaže da razvije bolje razumevanje svojih – i tuđih – emocija i potreba. Ovi roditelji razumiju da dijete koje se ponaša naopako signalizira da mu je potrebna njihova pomoć sa svojim emocijama, a loše ponašanje vide kao priliku za rast. Budući da ovi roditelji mogu upravljati vlastitom anksioznošću, oni također mogu pomoći svom djetetu u rješavanju problema slušajući, razmišljajući i pomažući mu da smisli opcije. Do svoje devete godine, naše dijete s visokim EQ može biti godinama ispred svojih kolega iz razreda u sposobnosti da upravlja svojim emocijama – a time i svojim ponašanjem. Šta roditelji mogu učiniti da odgajaju dijete s visokim EQ? Saznaćemo u nastavku. Osnove Treninga Emocija Brinula sam se da bi ovaj pristup mogao razmaziti moju djecu ili uzrokovati još više lošeg ponašanja, ali pomaže im da žele bolje djelovati. Prošlog vikenda moj četvorogodišnji sin je počeo da plače i da vrišti na mene. Duboko sam udahnula i odoljela porivu da ga natjeram da me ispoštuje i da mu kažem da prebrodi to (moja prošla uobičajena reakcija). Držala sam ga u krilu i pustila ga da plače. Rekla sam mu da razumijem i da je teško ne dozvoliti da radiš stvari koje želiš da radiš kada ih želiš raditi i da se kladim da će to raditi po cijeli dan kada poraste. Plakao je možda jedan minut, ustao i rekao: „U redu, završio sam. Idemo u park!” U prošlosti bi se ovi incidenti pretvorili u velike bitke i završili tako da se osjećam iscrpljeno i kao užasan roditelj. —Lara, majka osamnaestomjesečnog i četverogodišnjaka KAKO DJECA RAZVIJAJU EMOCIONALNU INTELIGENCIJU Svako dijete se rađa u želji da se duboko poveže s drugim ljudima i da uživa u savladavanju prepreka koje život predstavlja. To je ono što ljude čini srećnim. Ali neka djeca posrnu ili čak odustanu od ovih ciljeva. Šta im to stoji na putu? Velike potrebe koje ostaju nezadovoljene i velike emocije koje ne mogu riješiti. Naš posao kao roditelja je da zadovoljimo te potrebe i pomognemo našem djetetu da nauči upravljati tim velikim emocijama, što je ono što pomaže djeci da razviju visok EQ. Jeste li primijetili da je najteži dio pomoći vašem djetetu da nauči regulisati svoje emocije? Većina nas je odgajana misleći da su emocije opasne. Ako ne možemo tolerisati sopstvenu tugu ili ljutnju, ne možemo tolerisati ni svoje dete. A ako ne možemo prihvatiti razočaranje, ljutnju ili tugu našeg djeteta, dajemo mu poruku da su njegova osjećanja previše opasna da bi to dopustili. Nažalost, to se ne oslobađa osjećaja. To samo onemogućava naše dijete da nauči upravljati njima. Ovo poglavlje će vam dati osnovne strategije koje su vam potrebne da pomognete svom djetetu da razvije visok EQ: nudeći empatiju, razumijevanje emocija i potreba, i pomaganje vašem djetetu s njenim velikim osjećajima, uključujući strah i ljutnju. EMPATIJA KAO TEMELJ ZA EQ Prije neki dan sam imala blaži nervni slom zajedno sa mamom i imala sam napad zbog nečega što je radila moja četvorogodišnja ćerka. Odmaknula se nekoliko koraka, nije se uznemirila i pogledala me. Prišla mi je i zagrlila me i rekla: "Izgledaš stvarno uznemireno." Doživjela je moju empatiju prema njoj i njenim padovima i sposobna je postati partner u potrazi za ravnotežom i nositi me kada mi je potrebna mala pomoć tokom dana. -Kendis, majka četvorogodišnjakinje Empatija je više od temelja emocionalne inteligencije; to je temelj efikasnog roditeljstva, prema Džonu Gotmanu, autoru knjige Odgajanje emocionalno inteligentnog deteta sa Danielom Golemanom. Zašto? Zato što je to bitno za vašu sposobnost da razumijete svoje dijete i povežete se s njim. Zato što će vas spriječiti da na svom djetetu ponavljate sva pitanja iz vlastitog djetinjstva. I zato što se bez toga vaše dijete jednostavno neće osjećati voljeno, bez obzira koliko je volite. Empatija se često definiše kao sagledavanje stvari iz ugla druge osobe. Ali empatija je zapravo fizički događaj, koji kontrolira insula u našem desnom mozgu. Sjećate se kako se struktura desnog mozga formirala tokom prve dvije godine života, prije nego što je vaša beba postala verbalna? Naučnici sumnjaju da je desni mozak orkestrator intimnosti. Insula povezuje mozak sa srcem, probavnim organima i kožom. Dakle, kada nam srce poskoči, ili nam se stomak okrene, ili naša koža se ježi, insula nam šalje poruku. A kada osjetimo duboku empatiju, osjećamo je u svojim tijelima. To znači da je tačnija definicija empatije „osjećaj“ iz ugla druge osobe. Kada roditelj podari dar empatije djetetu koje se bori, ta veza mijenja sve. Empatija jača vezu u vezi. Empatija pomaže djetetu da se osjeća shvaćeno, manje samo sa svojim bolom i patnjom. Empatija liječi. A iskustvo empatije uči mališana o najdubljim načinima na koje se ljudi povezuju, pružajući joj lansirnu rampu za svaku buduću vezu. Kako djeca razvijaju empatiju? To se događa prirodno, kao dio zdravog emocionalnog razvoja, sve dok djeca doživljavaju empatiju svojih staratelja. Zato je roditeljstvo sa empatijom dvostruki dar vašem djetetu: osim što mu vaša empatija pomaže da nauči upravljati svojim emocijama, iskustvo vaše empatije će mu pomoći i da razvije empatiju prema drugima. Ovo davanje empatije je i dar vama, jer djeca koja osjećaju vašu empatiju mnogo su susretljivija u prihvaćanju vašeg vodstva. Prijevod: To čini roditeljstvo mnogo lakšim! Ali većina roditelja smatra da ideja odgoja sa empatijom izaziva anksioznost. Kako to tačno radite? Već znaš. Svaki put kada kažete: „Znam kako se osjećaš“ ili „Izgleda da si imao težak dan“, empatični ste. Svaki put kada se izdignete iznad sopstvenih osećanja da biste sagledali stvari iz ugla vašeg djeteta, to je empatija. Zvuči jednostavno, zar ne? Zašto je onda empatija tako moćna? Zamislite empatiju kao ogledalo koje držite svom djetetu. Vaše prihvatanje i razumijevanje onoga što osjeća pomaže mu da prepozna i prihvati svoje emocije. To je ono što omogućava osjećajima da izgube naboj i počnu se raspršivati. Ne moramo se ponašati prema emocijama ili ih čak voljeti; potrebno je samo da priznamo njihovo prisustvo da bismo se oslobodili od njih. Vaše prihvaćanje njegovih emocija uči vaše dijete da njegov emocionalni život nije opasan, da nije sramotan i da je u stvari univerzalan i podnošljiv. Svi su to osjetili; čak postoji i naziv za to! Osjeća se shvaćenim i prihvaćenim. Saznaje da nije sam koji će se nositi sa slomom svojih snažnih emocija. Šta Empatija nije:  Dozvoljavanje svega I svačega. Možete (i trebate) postaviti ograničenja. Ključno je priznati da je vaše dijete nezadovoljno tim ograničenjima. Vašem djetetu je važno da možete tolerisati njegovo razočaranje i ljutnju na vas, kao i sve njegove druge emocije.  Rješavanje problema. Poenta je da mu pomognete da prevaziđe svoja uznemirena osjećanja kako bi mogao sam da razmišlja o rješenjima, a ne da problem rješava njega. Kada on izrazi svoja osjećanja u vezi s nečim, željet ćete saslušati i priznati, umjesto da uskačete s rješenjima. To znači da ćete morati da upravljate sopstvenom anksioznošću u vezi sa problemom (što znači da udahnete svoj put kroz svoja anksiozna osećanja i oduprete se preduzimanju akcije).  Slažem se. Prihvatanje njegovih osjećaja i njihovo odražavanje ne znači da se slažete s njima ili ih podržavate. Pokazuješ mu da razumiješ, ništa više i ništa manje. Ako ste se ikada osjećali shvaćeno, znate koliko je ovo sjajan dar.  Probiranje. “Reci mi kako se osjećaš” nije empatija. Empatija je sjedinjena s onim što vam pokazuje o svom iskustvu, a ne otkidanjem kraste da biste pregledali ranu.  Analiziranje. “Mislim da si ljuta jer si ljubomorna što je tvojoj sestri rođendan.” Empatija znači prihvatiti i biti s onim što neko izražava, a ne tjerati ih da se migolje kopajući po njegovoj psihi - čak i ako ste u pravu. Jednostavna "Danas izgledaš tako mrzovoljna, dušo" će joj više pomoći da primijeti šta se dešava. Čak ni riječi nisu neophodne, pogotovo kako djeca stare, jer etiketiranje osjećaja često čini da se ljudi osjećaju analiziranim ili osuđivanim. Samo jednostavno “Hmm . . .” ili "Vau!" ili „Tako mi je žao“ rečeno sa toplinom i saosjećanjem pomaže vašem djetetu da se osjeća shvaćeno.  Katastrofiziranje. Uskladite svoju reakciju s njegovim raspoloženjem. To što ste malo potišteni jer je njegov tim izgubio fudbalsku utakmicu ne zaslužuje vašu reakciju kao da je neko umro.  Svađati se sa osećanjima. To ga samo obesmišljava i čini ga pogrešnim što to oseća. I potiskuje emociju pod svjesnu svijest, tako da nosi u sebi negativan osjećaj koji je spreman da se ponovo pojavi na najmanju provokaciju.  Pokušavam da je oraspoložim. Naravno, želite da joj pomognete da prebrodi neprijatna osećanja, ali ne želite da date poruku da treba da bježi od njih. Jednom kada ima sigurnu priliku da primijeti, prihvati i izrazi emociju sebi ili vama, ona će se prirodno raspršiti. Tada će se osjećati spremnom za "razveseljenje" u smislu promjene scene i teme. I dali ste joj poruku da je sve prihvatljivo, uključujući i njena neprijatna osećanja. Ono što Empatija jeste:  Saslušati i prihvatiti bez pritiska da se bilo šta riješi. Ne morate ništa rješavati. Ne morate se slagati sa njegovim stavovima. Morate prihvatiti da vaše dijete ima pravo na svoja osjećanja. Ne shvatajte to lično.  Ogledalo, potvrda i refleksija. “Tako si ljut na svog brata” ili “Vau! Pogledaj se skroz gore!” ili "Izgleda da ste zabrinuti zbog prenoćišta."  Poštovanje zdravih granica. Činjenica da saosjećate ne znači da gubite vlastiti osjećaj blagostanja. Vaše toplo razumjevanje govori da razumijete da on misli da je smak sveta, u isto vreme da ga vaša sposobnost da ostanete emocionalno regulisani uvjeravate da postoji svijetlo na kraju tunela. EMOCIONALNI RANAC VAŠEG DJETETA Danas, vozeći se kući, moj sin je cvilio da želi da ide u restoran na večeru. Onda je počeo da vrišti. Osjećala sam kako mi se strpljenje gubi, ali uspjela sam ostati smirena i reći umirujuće stvari poput: „Znam da stvarno želiš da jedeš u tom restoranu za večeru. . . . Tužan si, sad plačeš.” Idemo kući i osjetila sam trenutni pritisak da započnem večeru jer smo oboje bili gladni, ali znala sam da mora isprazniti svoj emotivni ranac, pa sam mu rekla da ću ga držati koliko god želi. Smiješno je bilo to što nije trebalo tako dugo. Duboko je zaplakao, a onda je duboko uzdahnuo i rekao: „Stvarno sam želeo da idem u taj restoran i toliko sam plakao zbog toga.“ Za divno čudo, čitavo veče je prošlo dobro. —Heder, majka četverogodišnjaka Ljudske emocije se ne mogu uspješno potisnuti. Kada zanemarimo ili „napunimo“ svoje emocije, potiskujemo ih iz naše svijesti u našu podsvijest, gdje su izvan naše kontrole. Nažalost, to nas sprečava da ih regulišemo i one izbijaju, ponekad sa katastrofalnim rezultatima. Srećom, ne moramo potiskivati svoje emocije da bismo njima upravljali. Kako starimo, možemo koristiti naše riječi i priče („Danas sam malo mrzovoljan jer sam umoran, pa pretjerujem“) da regulišemo svoja osjećanja. Naš racionalni um čini da se osjećamo dovoljno sigurnim da doživimo te velike emocije. Dok se dopuštamo da ih osjetimo, one nas ispiru i isparavaju. Kao i drugi ljudi, djeca također moraju osjetiti svoje emocije prije nego što se te emocije rasprše i nestanu. Ali budući da racionalni mozak male djece još nije u potpunosti umrežen, ne mogu ih koristiti da bi se osjećali sigurnije. Umjesto toga, vaše dijete vas koristi. Vaše toplo prisustvo ga čini dovoljno sigurnim da doživi svoje suze i strahove. Ako niste tamo – ili ako se trenutno osjeća odvojeno od vas – on te osjećaje strpa u figurativni emocionalni ruksak, koji vuče sa sobom. Dok se dijete ne osjeća dovoljno sigurno da isprazni ranac, ono je čvrsto namotano i emocionalno krhko, pokušavajući spriječiti da njegov sadržaj ispljusne van. On nema pristup unutrašnjim resursima koji su mu potrebni da se nosi sa normalnim izazovima svakodnevnog života. Nažalost, vaše dijete obično ne može da vam kaže zašto je uznemireno. Ona još nije mnogo iskusna sa emocijama, pa ne zna kako da traži vašu pomoć. Sve što zna je da se oseća neraspoloženo i razdražljivo. Srećom, to je vaš signal, jer loše osjećanje tjera djecu da se ponašaju loše ili da se "odglume". Verovatno ste čuli da se taj izraz koristi za dete koje se loše ponaša. Ali loše ponašanje možemo zamisliti i kao odglumljivanje velike emocije koju dijete ne može izraziti riječima. Dakle, svako "neprilično ponašanje" je signal nama kao roditeljima da je našem djetetu potrebna naša pomoć s emocijom koju ne može obraditi, onom koja ga tjera na loše ponašanje. Neki znakovi da je vašem djetetu potrebna vaša pomoć sa svojim emocijama:  Ona postaje kruta, izražavajući očajničku potrebu koja mora biti zadovoljena. Ako ispunite njen zahtjev, ona odmah postavlja novi.  Ona je mrzovoljna i generalno nesretna, i jednostavno joj ne možete ugoditi šta god da radite.  Ona se "ponaša loše", ponekad gleda pravo u vas dok krši pravila, signalizirajući da se odvojila od vas. (Kada su djeca u zagrljaju snažnih negativnih emocija, osjećaju se nepovezano i usamljeno.) Ona „glumi“ u zločinu iz strasti, kao što je udaranje ili lomljenje nečega, pokazujući vam da su njena osjećanja prejaka da bi ih mogla kontrolirati.  Čini se kao rupa bez dna ili se stalno upušta u isto loše ponašanje, a čini se da sva vaša ljubav i pažnja ne mogu promijeniti ovaj obrazac. Kako možete pomoći svom djetetu sa velikim emocijama? Pošto nam i suze i smijeh pomažu da se oslobodimo anksioznosti i emocija, pomozite svom djetetu da se igra kada može i da plače kada mora. Drugim riječima, redovne doze igre – posebno igre koja se dotiče svih pitanja koja se tiču razvoja vašeg djeteta – pomoći će vašem djetetu da prođe kroz normalne strahove i frustracije koje prate razvojno prikladne zadatke. Također možete razigrano reagirati na ponašanje “van staze” koje signalizira prekid veze. Na primjer, kada vaše dijete pogleda pravo u vas i prekrši neko manje pravilo, pokušajte da ga zgrabite uz dozu malo jače zaigranosti, zaigrano oživljavajući vašu vezu s njim. Zar ne biste trebali da mu date do znanja da ozbiljno mislite na pravilo koje je upravo prekršio? On već zna za pravilo. Prekinuo ga je zbog neke nezadovoljene potrebe ili prevladavajuće emocije za koju mu je potrebna vaša pomoć. Ali prije nego što možete ispraviti, morate se povezati. Disciplina će ga samo učiniti manje sigurnim. Igra, s druge strane, stvara osjećaj sigurnosti i oslobađa hormon veze, oksitocin. Dakle, ako vaše dijete gleda pravo u vas i baci svoje Cheerios, to nije zato što misli da im je mjesto na podu. Možda treba da se poveže sa vama. Možda se oseća zanemarenim jer si ti uvek sa bebom. Možda je zabrinut zbog današnjeg izleta ili svađe koju ste sinoć imali sa svojim mužem. Vi zapravo ne morate znati šta pokreće njegovo ponašanje; vaš prvi korak je uvijek ponovno povezivanje. Preuveličajte svoj bijes. “Šta se dogodilo sa Cheeriosima?!! Oh ne! Ovo je strašno! Dođi ovamo, ti, ti! Pokazaću ti šta se dešava sa onima koji bacaju Cheerios!” Uhvatite ga i prebacite preko leđa i trčite s njim po sobi. Zatim stani blizu Cheeriosa i deset puta ga poljubi u stomak. Znaćete da ste na pravom putu po tome koliko se smeje – što se više kikoće, to više oslobađa anksioznost koju oseća u vezi sa ovim problemom. Često će upravo ova mala igrica vratiti vaše dijete njegovom sunčanom ja, spremno da vam pomogne da očistite Cheerios. Međutim, barem u nekim slučajevima kada vam dijete signalizira mrzovoljom, nedoličnim ponašanjem ili ukočenošću, njegove emocije su dovoljno intenzivne da je vrijeme za igru prošlo, a vi nemate izbora osim suza. Ali često kada ljudi treba da plaču, plašimo se tih sirovih, ranjivih osećanja. Da bismo ih držali podalje, navalili smo na njih. Dakle, kada vaše dete ima osećanja koja ga zaista plaše, pokušava da ih ne oseća. Umjesto toga, on se naljuti. On glumi (ta osećanja). Gotovo sigurno „zna bolje“ i želio bi da se „ponaša“, ali je u zagrljaju snažnih emocija koje ne razumije, natjeran je da se ponaša loše, i jednostavno se osjeća kao loša osoba. Njegovo loše ponašanje je vapaj za pomoć. Kakva pomoć? Potrebno mu je da se njegov bijes prihvati sa saosjećanjem, kako bi ga mogao prebroditi do suza i strahova ispod. Treba da ti pokaže koliko ga boli, da zna da čuješ njegovu patnju. Da, on će prebroditi ova osećanja, ali prvo mora da zna da nije loš što oseća takav bijes, i potrebna mu je vaša pažnja puna ljubavi da doživi sav strah, razočaranje ili tugu pod bijesom, kako bi mogao preći preko toga . RAZUMIJEVANJE LJUTNJE Djeci je potrebna ljubav, pogotovo kada je ne zaslužuju. —Herold Hulbert Jedna od najvažnijih poruka koje možemo dati svojoj djeci o emocijama je da je ljutnja univerzalni ljudski osjećaj kojim se može upravljati i kontrolisati. Kako to da uradimo? Priznavanjem i odgovorom na njihov bijes, umjesto da ga ignorišu ili kažnjavaju. Kada djeca shvate da će se njihov bijes čuti i na njih odgovoriti, mogu ga izraziti mirnije, umjesto da se podvrgnu agresiji. Nasuprot tome, djeca kojima se daje poruka da je bijes neprihvatljiv ili bez poštovanja pokušavaju je potisnuti, što znači da ljutnja idu u pod zemlju samo da bi izbili neregulisano od strane svjesnog uma. Naš stav prema djetetovom bijesu stoga mu može pomoći da nauči da ga upravlja ili ga potaknuti na agresiju. Iako to obično ne primjećujemo kada smo u naletu bijesa, ljutnja je zapravo odbrana od dubljih osjećaja straha, povrijeđenosti, razočaranja ili druge boli. Kada su ta osjećanja previše razorna, mi automatski napadamo da ne bismo osetili bol. Mobiliziramo se protiv uočene prijetnje napadom, instinktivno znajući da je najbolja odbrana dobar napad. Ponekad napad ima smisla, ali samo kada postoji prijetnja. I dok su naša djeca često ljuta jer se osjećaju tako ranjivo, stvarne prijetnje su rijetke. U većini slučajeva kada se deca naljute, žele da napadnu svog mlađeg brata (koji je slomio njihovu dragocenu uspomenu), svoje roditelje (koji su ih disciplinovali „nepravedno”), svog učitelja (koji ih je osramotio) ili nasilnika na igralištu (koji je uplašio njih). Možete pomoći svom djetetu s njenim bijesom tako što ćete se sjetiti da vam ljutito dijete pokazuje da je uplašeno, nepovezano i povrijeđeno iznutra. Vaš posao je da priznate i ljutnju i emocije ispod nje. Jednom kada djeca imaju priliku osjetiti osjetljiva osjećanja koja su izbjegavala, ljutnja im više nije potrebna kao odbrana i ona se topi. Kada djeca žive u domu u kojem se ljutnja rješava na zdrav način, ona općenito nauče da konstruktivno upravljaju svojim bijesom. To znači:  Kontrolisanje agresivnih impulsa. Dok prihvatamo djetetov bijes i ostajemo mirni, ono postavlja nervne puteve – i uči emocionalne vještine – da se smiri, a da ne povrijedi sebe, druge ili imovinu. Dok pođu u vrtić, djeca bi trebala biti sposobna da podnose mješanje adrenalina i drugih hemikalija za „borbu“ u tijelu, a da ne djeluju na njih tako što će nekoga udariti.  Priznavanje opasnijih osećanja pod ljutnjom. Jednom kada dijete može doživjeti svoju tugu zbog izgubljenog blaga, svoju bol zbog toga što mu je majka bila nepravedna, svoj sram kada nije znalo odgovor u razredu ili svoj strah kada mu je drugarica iz razreda prijetila, može da nastavi dalje. Njemu više nije potreban njegov bijes da se brani od ovih osjećaja, tako da ljutnja ispari.  Konstruktivno rješavanje problema. Cilj je da vaše dijete iskoristi ljutnju kao poticaj da promijeni stvari po potrebi kako se situacija ne bi ponovila. To može uključivati premještanje njegovog blaga van domašaja njegovog mlađeg brata ili traženje pomoći roditelja da se izbore sa nasilnikom. To također može uključivati priznavanje vlastitog doprinosa problemu, tako da odluči da uradi bolji posao slijedeći pravila svojih roditelja ili da u razred dođe spremniji. Očigledno, potrebne su godine roditeljskog usmjeravanja da bi djeca naučila ove vještine. Ali do trenutka kada djeca napune šest godina, mozak bi se trebao razviti do te mjere da centri za razmišljanje mogu nadjačati poruke nižih moždanih centara. Djeca koja ne mogu kontrolirati svoje agresivne impulse kada su jako uzrujana signaliziraju da im je potrebna pomoć da procesuiraju zaostale emocije i čip na ramenu. Ako roditelji mogu pomoći djeci da se osjećaju dovoljno sigurnim da izraze ljutnju i istraže osjećaje, djeca su u mogućnosti da sve više prevaziđu svoj bijes u konstruktivnom rješavanju problema tokom godina osnovne škole. ZADOVOLJAVANJE NAJDUBLJIH POTREBA VAŠEG DJETETA Smišljamo način da odvozimo djecu na devet lekcija sedmično, organiziramo putovanje na odmor u Disney World, priredimo rođendansku zabavu za desetak petogodišnjaka. Pa zašto se tihom pričom uz svijeće čini nemoguće upravljati? Istina, priča je hranljivija za dušu našeg deteta. —Katrina Kenison Ponekad su snažne emocije našeg djeteta potaknute suštinskim potrebama koje nisu zadovoljene, potrebama koje dijete ne može verbalizirati. Većina roditelja se fokusira na fizičke potrebe kao što su san, hrana i čistoća. Ali često zaboravljamo njihove dublje potrebe:  Da znaju da ih roditelji obožavaju, vole da brinu o njima i brinu o njihovoj sreći. (Dostojnost, sigurnost, samopoštovanje)  Osjećati se istinski viđenim, poznatim, prihvaćenim i cijenjenim - čak i "sramni" dijelovi poput ljutnje, ljubomore, sitničavosti i pohlepe. (bezuslovna ljubav)  Da ostanete povezani sa svakim roditeljem kroz redovno opušteno, razigrano, nestrukturirano, afirmativno vrijeme koje provodi zajedno. (Intimnost, pripadnost)  Proći kroz izazovne svakodnevne emocije. (Emocionalna cjelovitost, samoprihvatanje)  Za savladavanje novih vještina. (Majstorstvo, nezavisnost, samopouzdanje) Delovati iz sopstvenih motiva da utiče na svet. (Samoopredjeljenje, moć)  Dati doprinos. (Vrijednost, značenje) Djeca ne mogu imenovati ove potrebe, ali kada nisu zadovoljene, ne napreduju. Djeluju nesretno, nepodobno, nezasitno. Ništa im se ne čini dovoljno. Zato traže više, više i više. Više vremena prije spavanja. Više poslastica nego njihova braća i sestre. Više materijalnih dobara. Ali više od onoga što nam zapravo nije trebalo za početak nikada ne može ispuniti naše najdublje želje. Srećom, djeca nam daju do znanja kada njihove potrebe nisu zadovoljene. U stvari, svako "neprilično ponašanje" je SOS od strane vašeg djeteta, koji vas upozorava na nezadovoljene potrebe ili zapetljana osjećanja. Ako slušate svoje dijete i date mu do znanja da ozbiljno shvaćate njene potrebe, vidjet ćete kako se opušta, a ne osjeća da se mora boriti s vama kako bi zadovoljila svoje potrebe. Ona će se osjećati onako kako se svi osjećamo kada naše potrebe budu ispunjene: ugodno, sretno, otvoreno, zahvalno. Tada su djeca spremna za saradnju. Kada se djeca osjećaju nemoćno da nas uvjere da su njihove potrebe legitimne, kukaju, pretvaraju sve u borbu za moć ili postaju apatični ili prkosni. Ovo obično nazivamo "lošim" ponašanjem, ali bismo ga mogli smatrati i djetinjastom, nefunkcionalnom strategijom za zadovoljavanje legitimnih potreba djeteta. Da li to znači da ne treba da se nervirate? Vjerovatno to ne možete izbjeći. Ali transformacija vaše ljutnje učinit će vas učinkovitijim u promjeni ponašanja vašeg djeteta. Podsjetite se da vaše dijete samo pokušava zadovoljiti valjanu ljudsku potrebu, a vaša pomoć je neophodna u pronalaženju boljeg načina da ispuni tu potrebu. Naravno, nisu sve želje potrebe. Ali kada se susrećemo s dubljim potrebama djece da budu viđena, cijenjena i povezana, ona su sretnija i susretljivija, tako da mogu upravljati svojim razočaranjem kada kažemo ne prolaznim željama za koje misle da će ih usrećiti. Te želje zapravo nisu potrebe; to su strategije za zadovoljavanje potreba. Neka vaša pažnja mogla bi zadovoljiti njenu potrebu za slatkoćom daleko bolje od tog slatkiša. EQ TRENING SA TEŠKIM DJETETOM Neka djeca se rađaju sa sklonošću ka anksioznosti ili depresiji. Ponekad su ove tendencije dovoljno ozbiljne da se izraze u negativnom razmišljanju, kompulzivnom ponašanju, fobijama ili tjeskobnom ponašanju koje je roditeljima teško podnijeti. Kao i uvijek, počnimo s našim trima velikim idejama – regulirati sebe; Podržavanje veze; i treniranje, a ne kontrola. Ako možemo primijetiti vlastiti čvrsti čvor straha i užasa u vezi s problemima našeg djeteta, možemo ga popustiti i dati sebi i svom djetetu malo prostora za promjenu. Ako možemo raditi na tome da ostanemo žestoko povezani sa svojim djetetom, taj osjećaj sigurnosti će olakšati njegove simptome više od bilo čega drugog što bismo mogli pokušati. Na primjer, istraživanja sugeriraju da odgovorno njegovanje može napraviti razliku između sramežljivog djeteta da postane vođa ili samotnjak. Konačno, treniranje, a ne kontrola, znači kreativno razmišljanje i pronalaženje vanjske podrške koja nam je potrebna da bismo se suočili s ovim posebnim izazovom. U nekim slučajevima neophodna je profesionalna intervencija. Kod drugih, našem djetetu je samo potrebna dodatna pomoć kako bi se riješilo preplavljenog straha kako bi moglo da dostigne razvojne zadatke prilagođene svom uzrastu. Kako bi ovo moglo izgledati? Kada je Morgan krenula u predškolski uzrast, svakog jutra se držala uz majku i urlala da bi se mogla čuti u školi. Njen pomoćni učitelj se posebno potrudio da se poveže sa njom, tako da je Morgan na kraju uspela da pusti majku da ode ujutru, ali nikad bez suza. Međutim, Morgan je tokom dana pratila učiteljicu. Kod kuće, Morgan se plašila buba, odlaska u odvod kade, pranja kose, psa u ograđenom dvorištu pored. Činilo se da je rođeni perfekcionista, insistirala je na tome da sve bude kako treba i plakala ako bi se osjećala kritikovanom. Trebala joj je vječnost da zaspi, hvatajući se za svoje roditelje ako bi pokušali da napuste sobu, a onda se više puta budila, vrišteći sve dok jedan od njenih roditelja nije legao s njom. Njeni roditelji, koji su oboje lagano spavali, su se odrekli noćnog dežurstva, tako da je svaki od njih bio budan veći dio noći svake druge noći. Iako je Morgan možda ranije u životu pretrpjela neku traumu, jednako je vjerovatno da je jednostavno rođena s blagom predispozicijom za anksioznost. Malo je vjerovatno da će glumiti u školskoj predstavi ili čak ispričati vic za školskim ručkom. Ali to ne znači da ona ne može imati srećno djetinjstvo, bliske prijatelje i dobar život. Morgan će vjerovatno uvijek biti pomalo uznemirena, ali roditelji joj mogu pomoći da nauči da upravlja svojom anksioznošću. Roditelji anksiozne djece mogu pomoći svom djetetu na sljedeći način:  Naučiti je da primijeti svoju anksioznost i smiri se.  Učiti je da bude svjesna vlastitih osjećaja i da ih izrazi (nabijanje emocija izaziva anksioznost).  Podučavajući je društvenim vještinama.  Podučavajući je vještinama opuštanja.  Pomažući joj da stekne samopouzdanje pravim postignućem.  Pomoći joj da prebrodi strah suočavajući se s fizičkim izazovima.  Smanjivanjem stresa u njenom životu. Morganini roditelji su počeli da koriste vježbe opuštanja sa njom svake večeri kako bi joj pomogli da se opusti. Odvojili su vremena za svakodnevnu grubost i hrvanje kako bi joj pomogli da stekne fizičko samopouzdanje. Tokom Specijalnog vremena, igrali su igrice kako bi je natjerali da se kikoće o odvojenosti, perfekcionizmu i kontroli. Konačno, odlučili su da rade direktno kako bi pomogli svojoj kćeri da se oslobodi svojih sveprisutnih strahova, počevši od sna. Prvo, njeni roditelji su pomogli da se rasprši dio Morganine anksioznosti oko spavanja tako što su se poigravali s tim problemom. Njen otac bi se pretvarao da spava na kauču, a zatim se probudio uplašen jer niko nije bio s njim. Morgan se histerično nasmijala i rekla mu da se ne ponaša kao beba; Tata je pokušavao varijacije svoje igre sve dok se Morgan smijala. U jednoj varijanti, Morgan bi stavila svog oca "u krevet" na kauč i rekla mu da zna da može sam da spava, dok ju je otac molio da ostane, a Morgan se kikotala. Nakon nekoliko sedmica toga, njeni roditelji su odabrali vikend bez drugih obaveza i objasnili Morgan da će joj pomoći da nauči da sama zaspi i spava sama u svom krevetu. Morganina anksioznost je prerasla u punu paniku. Plakala je, vrištala, iznervirala se, udarala, borila se i sakrila ispod kreveta. Njeni roditelji su pomagali jedni drugima da ostanu mirni i strpljivi, podsjećajući jedni druge da ne traumatiziraju svoju kćer, već joj pomažu da izađe na površinu i pobijedi strah koji je bio star, dubok i iscrpljujući. Kada je došlo vrijeme za spavanje, ušuškali su Morgan, uvjeravajući je da će je uvijek čuvati, da znaju da može sama da spava. Njena majka, međutim, zapravo nije izašla iz sobe kada je to učinio njen otac. Umjesto toga, držala je Morganu tokom pada koji je uslijedio. Svaki put kada je Morgan krenula da se smiri, njena majka ju je poljubila za laku noć i ustala da ode - a Morgan je više plakala, držeći se za majku. Konačno, nakon četiri sata plakanja, drhtanja i znojenja, Morgan je rekla svojoj majci da može otići, sve dok obeća da će se vratiti ako je pozove. Morgan je te noći prespavala po prvi put u životu. Sljedeće noći proces je ponovljen, ali je trajao samo pola sata. Ubrzo je Morgan zaspala sama i spavala cijelu noć. Je li ovo trening spavanja? Preciznije bi bilo reći da se Morgan teško odvajala od roditelja kako bi zaspala pa su joj roditelji pomogli da sve izađe na površinu i razriješi strahove koji su izazivali njenu strepnju od rastave. Primijetite da je nikada nisu ostavljali samu da plače. Umjesto toga, najavili su svoj plan da odu, a zatim su pomogli svojoj kćeri da prebrodi njenu strašnu reakciju. Anksioznost – druga riječ za strah – često je u korijenu problema sa spavanjem djece. Iako nema ništa loše u tome što četverogodišnjak dijeli krevet svojih roditelja, četverogodišnjaci sigurno mogu spavati sami, kada dobiju pomoć sa svojim strahovima. Priča o uspjehu? Apsolutno. Ali najbolji dio je to što se Morgan općenito opustila, a neki od njenih drugih strahova nestali su sami od sebe. Strah ima način da se širi izvan svog izvora. Kada anksioznoj djeci damo priliku da prođu kroz prošli teror pohranjen u njihovim tijelima, pomažemo im da krenu prema više hrabrosti i slobode u svim aspektima njihovog života. Vodiči za Akciju Promjena (od kada sam počeo da prihvatam njena osećanja) je bila izuzetna; izuzetno je razumna i kooperativna. Imamo još teških dana, ali bijesa je više nema! Pretpostavljam da, ako je uznemirena zbog nečega, ima pravo na svoja osjećanja - radije bih se povukao (duboko udahnuo) i pustio je da plače pet…